Foto: Contemporary art from Croatia, ECB / Flickr
Premda se smatra da je za prvi muzej datiran oko 530. g. pr. n. e. zaslužna žena, mezopotamska princeza, svećenica i upraviteljica škole Ennigaldi-Nanna, moderni su muzeji žene desetljećima izostavljali, marginalizirali i diskriminirali. Zrcaleći patrijarhalna društva koja su ih oblikovala, muzeji su nudili sliku svijeta u kojoj su žene obitavale u „tipično ženskim ulogama“ ili ih uopće nije bilo.
Ne nalazeći mjesto u tradicionalnim muzejima, žene uzimaju stvar u svoje ruke i započinju osnivati muzeje u kojima same odlučuju o načinima prezentacije vlastite kulture, povijesti i umjetnosti. Prvi Muzej žena (Frauenmuseum) osniva se u 1981. u Bonnu s ciljem promicanja ženske kulture i umjetnosti, a u istom se desetljeću još petnaestak muzeja žena otvara diljem svijeta (Italija, Danska, Sjedinjene Američke Države, Australija, Indija, Vijetnam).
Iako muzeji žena najintenzivniji zamah dobivaju tijekom drugog vala feminizma i zbog feminističke kritike muzeja, njihova povijest započinje još 1960-ih s inicijativama za osnivanje kuća slavnih žena kao reakcijom na postojeće kuće koje su slavile isključivo muškarce i pretečama poput Muzeja pilotkinja (Museum of Women Pilots) pokrenutog 1972. zahvaljujući organiziranju skupine američkih pilotkinja još 1929. Danas je u svijetu ukupno 117 fizičkih i virtualnih ženskih i rodnih muzeja te više od 40 inicijativa za osnivanje novih muzeja. Više od 60 muzeja povezano je u Međunarodno udruženje muzeja žena (IAWM) pokrenuto 2008. Njemu se ove godine pridružio i Muzej grada Zagreba sa Zbirkom hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, o kojoj će kasnije biti riječ.
![](https://voxfeminae.net/wp-content/uploads/2023/11/Nasta-Rojc-%C5%BDena-spaja-kontinente-1908..jpg)
Svojom se raznolikošću uvjetovanom lokacijom, kontekstom, poviješću i fokusom ti muzeji opiru jedinstvenoj definiciji, ali im je zajednički cilj stvoriti alternativu pristranim, problematičnim ili rodno-slijepim prezentacijama i narativima u nizu svjetskih muzeja, kao i u društvu uopće. Većini je u srži djelovanja društveni angažman koji uvelike nadilazi izlaganje predmeta i pričanje priča o ženama. Kustosica i teoretičarka Elke Krasny ih stoga opisuje kao platforme za promišljanje naše kulture i društva.
Muzeji žena žele biti pokretačima društvene promjene u svojim zajednicama i aktivnim sudionicima u borbi za ženska i ljudska prava i među prvim su muzejima koji su se hvatali u koštac s tabuima i teškim temama. Pritom su ih predrasude i otpor pratili od samih početaka često zapakirani u pitanja poput „Čemu muzej žena?“ „Hoće li žene biti izložene u njemu?“, „Smiju li muškarci ući?“, za koja Meral Akkent, kustosica Muzeja roda u Istanbulu (İstanbul Toplumsal Cinsiyet Müzesi), navodi da nisu izuzetak ni danas. Mnogi su se muzeji suočavali s tvrdokornim institucionalnim otporom zbog kojeg je, primjerice, osnivanje Muzeja žena u Buenos Airesu (Museo de la Mujer) potrajalo 17 godina.
O društvenoj važnosti i dometu koji programi muzeja žena mogu imati najbolje svjedoči prijetnja bombom na briselskoj postaji putujuće izložbe „Kultura vela“ bonskog Muzeja žena, koju su pratile edukativne aktivnosti o temi ksenofobije, rasizma, kontrole ženskih tijela i vjerske netolerancije ili pak zatvaranje „iz sigurnosnih razloga“ virtualnog Muzeja iranskog ženskog pokreta, čija osnivačica, feministička aktivistica Mansoureh Shojaee danas živi u egzilu u Europi.
Promjena muzejskih narativa
Uz političke i društvene pritiske, brojni su muzeji žena u prekarnoj poziciji, nedostatnih i nestabilnih financijskih izvora i velikim dijelom ovisni o volonterskom radu. No, usprkos tome osnivanje novih muzeja, danas s fokusom proširenim na rod, ne jenjava s obzirom na to da su njihove izvorne zadaće daleko od ispunjenja.
„Dok god rodna perspektiva nije prisutna u svakom muzeju na svijetu, mislim da su muzeji žena potrebni“, riječi su Astrid Schönweger, nekadašnje ravnateljice Muzeja žena u Meranu (Museo delle Donne Merano) i pozicija mnogih kustosica i voditeljica ženskih i rodnih muzeja.
Usprkos međusobnim razlikama, važna je poveznica svih muzeja da u svojim izložbenim i diskurzivnim programima povijesna iskustva obespravljenosti, kao i osvojenih prava, povezuju sa suvremenima kako bi utjecali na ona buduća, što ih uslijed opće erozije ženskih prava čini još potrebnijima. Literatura o njima je danas opsežna i pokriva njihovu povijest i razvoj, tipologiju, različite teme kojima se bave, studije slučaja, razlike i utjecaj na tradicionalne muzeje, kao i kritičko promišljanje različitih strategija promjene dominantno patrijarhalnih muzejskih narativa, od kojih je osnivanje ženskih i rodnih muzeja jedna od mogućih.
![](https://voxfeminae.net/wp-content/uploads/2023/11/Anka-Krizmani%C4%87-Autoportret-s-maskom-Otta-Dixa-1918-717x900.jpg)
Muzeji (zaboravljenih) umjetnica
Malobrojniji, ali na srodnim premisama i potrebama vrednovanja i priznavanja ženskog umjetničkog stvaralaštva, zasnovani su muzeji umjetnica i muzeji posvećeni ženskoj umjetničkoj produkciji. Iste godine kada je otvoren prvi Muzej žena u Bonnu, kolekcionarka Wilhelmina Cole Holladay svoju zbirku umjetnica za posjetitelje otvara u svojoj kući u Washingtonu. Dvije godine kasnije, 1983. otvara Nacionalni muzej žena u umjetnosti (National Museum of Women in the Arts), prvi američki muzej posvećen isključivo umjetničkoj produkciji žena. Uz povećanje vidljivosti umjetnica, muzej zagovara njihov ravnopravan položaj koji su im tradicionalni muzeji i povijest umjetnosti uporno uskraćivali, stvorivši sliku (povijesti) umjetnosti bez umjetnica usprkos tome što su se žene oduvijek bavile umjetnošću.
U postavima brojnih svjetskih i hrvatskih muzeja taj disbalans do danas nije korigiran. Nakon dvogodišnje obnove, vošingtonski je muzej za posjetitelje otvoren u listopadu 2023., pokrećući ponovno raspravu o tome ima li od muzeja u kojima se djela umjetnica izoliraju od ostatka umjetničke produkcije više štete ili koristi. Ta rasprava muzeje žena, kao i izložbe posvećene isključivo ženskoj umjetničkoj produkciji, prati od njihovih početaka. Njih je u muzejskoj i nezavisnoj organizaciji posljednjih godina u svijetu i Hrvatskoj održano osobito mnogo te zahtijevaju zaseban osvrt, koji ostavljam za drugu priliku.
Uz Muzej umjetnosti žena Kanade (Women’s Art Museum of Canada) u Edmontonu i virtualni Muzej umjetnica u Mexicu (Museo de Mujeres Artistas), nekolicina je zbirki i muzeja usredotočenih na žensku umjetničku produkciju u Europi. Najrecentniji među njima, Međunarodni muzej umjetnica (Museo MIDA) otvoren je 2023. u talijanskom gradiću Ceresole d’Alba, a za sljedeću je godinu najavljeno otvaranje Muzeja u Mouginsu u Francuskoj, nazvanog Umjetnice Muzeja u Mouginsu (FAMM). Oba promovirana kao prvi muzeji umjetnica u Europi, zasad, nažalost, ne pružaju dovoljno informacija da bi se o njima stvorila jasnija slika od one o želji da se umjetnice učini vidljivima.
![](https://voxfeminae.net/wp-content/uploads/2023/11/Lina-Virant-Crn%C4%8Di%C4%87-Zdenka-Pexidr-pri-radu-834x900.jpg)
Prethodi im, uz spomenuti bonski, berlinski Skriveni muzej (Das Verborgene Museum), koji 1986. skupina povjesničarki umjetnosti osniva da bi iz zaborava otrgnule umjetnice čija su djela „skrivena“ u muzejskim depoima. Muzej se, sukladno nazivu, nalazio na skrovitom mjestu i u skromnom prostoru volonterski provodio istraživačke i izložbene aktivnosti. Namjera je osnivačica bila da muzej djeluje dok god nevidljiva djela umjetnica ne nađu svoje mjesto u muzejskim izložbenim prostorima. Djelomično ispunivši svoju svrhu, Muzej se zatvara 2022., a njegovo se djelovanje prenosi na Muzej moderne umjetnosti, fotografije i arhitekture u Berlinu koji nastavlja istraživanje „zaboravljenih“ umjetnica.
Istodobno berlinskom muzeju i podjednako potaknuta podzastupljenošću umjetnica u muzejima i galerijama, na ženskom se koledžu Murray Edwards u Cambridgeu formira Zbirka umjetnosti žena s ciljem da vidljivima učini umjetnice koje se identificiraju kao žene. Započeta otkupom djela konceptualne umjetnice i feministkinje Mary Kelly i usredotočena na djela koja kritički promišljaju rod i društvene nejednakosti, zbirka je rasla zahvaljujući donacijama i posudbama i danas broji 400 umjetnica i 600 djela moderne i suvremene umjetnosti te se smatra najvećom u Europi.
Konačno, u Zagrebu se nalazi jedinstvena Zbirka slikarica koju je 1988. kolekcionar Josip Kovačić donirao gradu, a čije upravljanje 2022. preuzima Muzej grada Zagreba. Ona je ishodište Muzeja umjetnica, čije otvaranje planira Muzej grad Zagreba.
Muzej umjetnica u nastajanju
Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću obuhvaća 1077 djela 33 slikarice među kojima su Dora Car, Cata Dujšin Ribar, Nevenka Đorđević–Tomašević, Anka Krizmanić, Vera Nikolić–Podrinska, Nasta Rojc, Slava Raškaj, Jelka Struppi–Wolkensperg i Lina Virant – Crnčić. Fokusirajući se na, kako je govorio, zaturene autore, Josip Kovačić je sakupio Zbirku djela umjetnica koju je najbolje opisala povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Leonida Kovač kao “arhiv nepostojeće povijesti umjetnosti” i “svojevrsni muzej zbivanja izbrisanih iz povijesnog pamćenja”.
![](https://voxfeminae.net/wp-content/uploads/2023/11/Mira-Mayr-Marochino-Lina-Crn%C4%8Di%C4%87-u-atelieru-1935.jpg)
Za poznavanje ženskog likovnog stvaralaštva druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, dugo vremena potiskivanog u drugi plan ili čak zaboravljenog, Zbirka ima iznimnu važnost. Osim što je vrijedno svjedočanstvo ženske likovne produkcije, važan je izvor za razumijevanje položaja žena u umjetnosti i u društvu. Upravo se zato afirmacija Zbirke u okrilju Muzeja grada Zagreba, osim u umjetničkom, promišlja i u širem društvenom kontekstu, s ciljem da bude dostupna, zanimljiva i relevantna različitim vrstama korisnika.
Djela iz Zbirke, kao i biografski podaci o umjetnicama otvaraju niz bitnih pitanja o položaju žena u svijetu umjetnosti u prošlosti, ali i danas, o diskriminaciji žena, o borbi za ženska prava, o ravnopravnosti, o rodnim identitetima. Uz podlogu rasvjetljavanju prošlih društvenih okolnosti, Zbirka podjednako može biti poticaj za propitivanje, pa i reorijentaciju sadašnjih i budućih vrijednosti.
Upravo je na tim postavkama zamišljena aktualizacija i afirmacija Zbirke, koja će postati jezgra budućeg Muzeja umjetnica u Zagreba. Uz promociju umjetničkog stvaralaštva žena, cilj je budućeg Muzej umjetnica da, u duhu ženskih i rodnih muzeja, postane platformom za promišljanje umjetnosti, kulture i društva i zagovaranje ljudskih prava. Vjerujemo da je takav muzej Zagrebu itekako potreban.
Tekst je odabrala Jadranka Pintarić, gostujuća urednica za studeni 2023.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.