U društvu postoji stereotipna slika o liku i delu policajaca i policajki. Pored intenzivne debate da li je ženama mesto u ovoj službi, posebno u specijalnim jedinicama, imaju li previše ili premalo ovlašćenja, kako rade i koliko su pristupačni za saradnju, oni nastavljaju da obavljaju svoju dužnost.
Policijski službenici su, kao i civili, posvećeni prijatelji, roditelji, komšije, ali među njima ima onih koji su posebniji od svojih kolega. Ono što ih razlikuje od ostatka kolektiva jeste bavljenje umetnošću. Paralelno sa ozbiljnim i često opasnim angažmanom, među pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije postoje i oni koji su glumci, pevači, slikari, književnici.
Bilo da su aktivni u službi ili penzionisani, oni organizuju individualne i grupne izložbe i književne večeri, deo su dramskih trupa i učestvuju u radu pesničkih klubova. Nekolicina je svojim književnim dostignućima kročila i u profesionalne vode, pa su postali članovi reprezentnih esnafskih udruženja.
Na kulturnoj i aktivističkoj sceni izdvajaju se kapetan policije i inspektor za strance Tanja Starčević koja je slikarka, dok su Špejtim Sojeva i Nebojša Đurđević policijski službenici i književnici.
Zagonetna i inspirativna ljudska priroda
„Kada pronađete posao koji je vaša strast, radićete naporno, ali vam to neće smetati. Naprotiv, energija koju ulažete vraća vam se višestruko i postaje hrana za dušu. Terapeutski efekat umetnosti pomaže da se nosimo sa stresom, koji sa sobom donosi policijski posao“, kaže Starčević.
Pesnik i saobraćajni policajac, Nebojša Đurđević, trudi se da razume ljudsku prirodu koja mu je zagonetna i inspirativna.
„Svakodnevni kontakti, događaji i razgovori na poslu sa građanima koji imaju razne životne sudbine daju mi dodatnu notu za inspiraciju, tako da veoma uspešno saosećam sa ljudima, osećam njihov bol ili radost. Slušajući neku vrstu životnih tegoba starih, nemoćnih ili bolesnih osoba možemo puno toga osetiti i naučiti, a potom pretočiti u poeziju, prozu ili roman“.
Špejtim Sojeva, po godinama rada najsikusniji, veruje da ako u duši postoji umetnost, pronaći će se vremena za nju. Ujedno ističe da događaji sa posla mogu biti indirektni stvaralački okidač.
„S obzirom na to da se radi o specifičnom poslu, dešava se da u stresnim situacijama nekada inspiracija za pisanje bude upravo ta situacija“, kaže.
Slike koje vide ostavljaju dubok trag
Rad u policiji kompleksniji je u odnosu na civilni sektor. Slike koje oni vide ostavljaju dubok trag, naročito kada je reč o kolegama koji izgube život na zadatku. Špejtim Sojeva koji je službovao u Policijskoj upravi Beograd, a odnedavno je penzionisan, posvetio je pesmu kolegi koji je nastradao.
„Najviše pišem putopisne i misaone pesme, ali i ljubavne i rodoljubive. Posvećujem ih dragim osobama, mojim prijateljima, koleginicama i kolegama. Ima onih koje su za divljenje, a ponekad i onih pesama o policijskom službeniku koji prolazi kroz surovu situaciju. Posvetio sam pesmu kolegi koji je poginuo na intervenciji kada je pokušao da privede nasilnika u porodici“.
Sojeva je urednik književnog zbornika Policajci sa dušom i deo je tima za kulturu Udruženja žrtava nasilja HAJR iz Beograda gde takođe uređuje kolektivnu knjigu proze i poezije Pokušaj da hodaš u mojim cipelama.
‘Uniforma mi ne daje titulu’
Uniforma budi pažnju, posebno u malim sredinama gde se gotovo svi poznaju. Nekada je teško odnegovati međuljudske odnose, ali i izaći izvan nametnutog okvira.
„Postoje stereotipna shvatanja o čuvarima javnog reda, koji dosledno sprovode zakonske propise, a zapravo moje kolege i ja smo dokaz da su ljudi u policiji i kreativni, slikari, pisci, pevači“, mišljenje je inspektorke Starčević, koje potvrđuje Nebojša Đurđević.
„U raznim situacijama govorio sam da smo svi mi pre svega ljudi, da sam prvo čovek, a uniforma mi ne daje titulu da sam veći i bolji od nekog drugog. Kroz rad to uvek propagiram, da sam čovek, deo društva i zajednice, a onda policajac“.
Struktura svakog kolektiva, pa i policijskog je različita, ali sagovornici kažu da im njihove jedinice pružaju podršku. Iskustvo sa kolegama iz Policijske uprave Šabac, odnosno stanice Koceljeva, saobraćajnom policajcu i pesniku Đurđeviću je značila.
„Kolegama je prvo bilo iznenađenje, jer sam pisao za sebe, iz unutrašnje potrebe bića kome je poezija i kreativnost rasla što sam više sebe prepoznavao u toj vrsti umetnosti. U početku, kada su saznali za moj rad van službe, su tiho podržavali. Kako je vreme odmicalo mnogi su rekli da su prijatno iznenađeni, a onda su shvatili moju predanost i ozbiljnost u stvaralačkom radu“.
Nit koja pomjera barijeru
Tanja Starčević navodi pozitivno iskustvo sa kolegama iz policijske uprave Užice, koji rado posećuju njene izložbe, a i raduju se predstojećoj koju će upriličiti Grad Užice, ovogodišnja prestonica kulture u Srbiji. Ona se podsetila izlagačkih početaka i koliko je bilo značajno kolegijalno razumevanje.
„Sve je počelo kada je kolega Lazar Ranitović, predsednik Sindikata srpske policije, pre pet godina predložio da organizujemo izložbu slika u Narodnom muzeju Užica – Jokanovića kuća, gde sam sa još trojicom kolega policajaca imala izložbu, koja je bila izuzetno posećena i zapažena. Od tada svake godine tradicionalno izlažemo povodom Dana Ministarstva unutrašnjih poslova i Dana policije“.
Ponosni na službe kojima pripadaju, svesni su svojih obaveza i zahtevnog zanimanja, ali se podjednako bave i umetnošću. Za njih to više nije hobi, već dodatna profesija, ali i nit koja pomera barijeru između građanstva i policije.
„Umetnička dela često izazivaju snažne emocije i reakcije kod ljudi, saosećanje, što znači da smo povezani uprkos različitostima, odnosno da smo svi jedno. Umetnost ima moć da nas ujedini i inspiriše na bolje razumevanje i saradnju“, kaže Đurđević koji je sa kolegom Sojevom u više navrata sarađivao.
„Pozvali smo policajce koji se bave pisanjem da učestvuju i objave radove u zborniku Policajci sa dušom koji sam uredio. Podelili smo ga građanima koji su se oduševili takvim aktivnostima. Život u službi se razlikuje od onog van službe, tako da umetnost jako pomaže, jer je umentost lek za dušu“, smatra Sojeva.
Osnaženje zajednice, ali i svijetli primjer
Umetnost je važan segment u razvoju civilizacije. Kada govorimo o nasleđu nekog naroda ističemo jezik, kulturu i običaje. Zbog toga je važno podstaći policajce i policajke da neguju svoj dar, da kroz umetnost i kulturu upoznaju druge narode. Tako je bilo i u umetničkom svetu Tanje Starčević. Jednostavne, sažete, a misaono složene forme haiku poezije i akvarel ilustracija koje ih prate, čine formu koja je iz zemlje izlazećeg Sunca osvojila svet i Starčevićevu.
„Akvarel volim jer je lagan, prozračan, diše kao život. Zahteva potpuni fokus i predanost, ne prašta greške. Haiko slikanje je jedna samurajska veština kojima su morali da ovladaju, gde nikakav napredak ne dolazi brzo, niti lako. Zahteva se ratnička disciplina i posvećenost, greške se ne daju ispraviti, jednostavno se vide i morate iz početka“, pojasnila je Starčević. Otkriva i da se slikanjem bavila i na fakultetu, ali je bila mnogo više posvećena sportu.
„Na Policijskoj akademiji sam za svoje kolege studente i prijatelje, naslikala svega nekoliko portreta, jer sam bila u potpunosti posvećena treninzima i sportu. Trenirala sam kick-boks, koji je takođe moja velika ljubav i oprobala u ringu, gde sam nekoliko puta bila prvak države i Beograda“.
Policijski službenici koji su umetnici ili se bave neobičnim hobijima osnažuju zajednicu i njen su svetao primer. Zbog toga na pitanje šta žele da budu kada odrastu, mnoga deca navode baš ovo zanimanje.
Izvor: Al Jazeera