Nisam osoba koja mrzi sve i svakoga, međutim postoji nešto što prezirem iz dubine svoje duše. To je fašizam, rasizam i sve ono što stvara razliku među ljudima. Te razlike zapravo i nema. Ona je samo plod zle ljudske mašte. Čovjek u svojoj psihi umisli da ona postoji i poslije ga je teško uvjeriti da nije tako. Nije bitno da li je hljeb, hleb ili kruh. Svi su od brašna, a zapravo se radi o istom. Isto je i sa ljudima. Nije bitno koje si vjere ili nacije, kakva ti je boja kože ili nešto sasvim stoto. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, i tu je kraj. Međutim, ljudima se to ne može dokazati. Naravno, da svako ima svoje mišljenje i drugačije poglede na svijet. U tome je i čar ljudskog roda. Ali, ne. Danas svako mora biti prokleto isti kao ti. Mora se oblačiti u trendu, govoriti ružne riječi, tući se. . . Mora raditi sve ono što ti radiš, ako želi da se druži sa tobom. To je i razlog gubljenja identiteta našeg naroda. Nemojte to raditi. Ja vas molim. Nemojte! Nemojte dozvoliti ni to da budete žrtve. Budite svoji i budite ono što jeste. Ne bojte se izraziti svoje mišljenje i truditi se na putu do svojih snova onda kada svi ostali posustanu. Fašizam, najveći neprijatelj, svakog čovjeka koji se bori za mir i ravnopravnost. Samo ću to reći. Iskreno, sama ta riječ u meni budi jezu i osjećaj straha. Izaziva znojenje dlanova. Odmah me podsjeti na ono što nikada nikome u životu ne bih poželjela-rat. Kroz glavu mi prolaze slike majki koje žale i plaču za svojim sinovima izgubljenim u ratu, koje još uvijek nisu pronašle njihove kosti. U mislima mi je uvijek to da je ova zemlja kojom hodamo natopljena krvlju šehida, koji su dali svoj život za ovu državu. I onda se trudim da što pažljivije hodam, da ne bih uništila sve to. Trnci me prožimaju kada samo zamislim sve te vriske i užas. Već sada mi je košmar u glavi dok samo pišem o tome. Nije mi jasno kako neki ljudi mogu biti toliko okrutni da hrane svoj ego tuđim suzama i patnjom. Zašto ih to toliko usrećuje? Kako mogu biti toliko zli? Odgovorite mi, molim vas, jer meni nije jasno. A pretpostavljam ni nikome drugom. Zar se fašisti ne mogu zamisliti u situaciji u kakvoj su bile njihove žrtve? Zar ne mogu shvatiti da ti ljudi nisu marionete kojima oni mogu upravljati, već da su i oni ljudi. Bože, zar je to toliko teško shvatiti i razumjeti? Izgleda da nekima jeste. Ista situacija je i sa izbjegličkom krizom koja se trenutno odvija na granicama evropskih zemalja. Kada samo pogledam šta se dešava na granici Makedonije! Ne volim ovu riječ, ali morat ću je upotrijebiti. Jadni ljudi vrište, bježe, mole za živote, traže sklonište, malo mira, traže neki tunel spasa. . . A policija, ili šta su već, Makedonci na granici, nanose im bolove, povrede, muče ih. . . Inače sam jaka osoba, ali u ovom trenutku, blago rečeno, plačem. Da, plačem. Nije mi jasno kako neko može biti toliko bezobziran da čini nešto takvo? Ljudi, osvijestite se! Neće vam se ništa loše desiti ako pozdravite nekoga na lijep način, uputite mu topao osmijeh ili ga zagrlite. Možete se samo bolje osjećati, vjerujte mi na riječ. Moj životni san jeste taj da, ne samo u državi, već i u cijelom svijetu, vlada mir. Da niko nikoga ne zlostavlja, ne povređuje, i ne nanosi mu bilo kakvu vrstu i najmanje boli. I težim ka tome. Sa druge strane, postoji i rasizam. Da, postoji. Možda čak i malo previše. Imam jedno pitanje za rasiste, a to je: “Zašto toliko MRZITE ljude koji imaju SAMO drugačiju boju kože nego što je vaša? ” Koliko to zapravo smiješno zvuči, zar ne? Mrziti nekoga samo zbog druge boje kože. No, nažalost, nije niti malo smiješno. Čak je žalosno. Užasno me iritiraju ljudi koji govore kako nisu rasiste i kako se ne treba obazirati na to što je neko druge boje kože, a boje se da u autobusu sjednu pored nekoga ko ima crnu boju kože, ili bilo koju drugu. Surova realnost današnjice, zar ne? Radije ću stajati pola sata u autobusu, nego sjesti pored onog crnca. Zašto, ljudi? Vjerujte mi, on nije skriveni krokodil, on je čovjek. Jeste li to znali? Ako jeste, zašto ga još uvijek mrzite? Ni sami ne znate odgovor, zar ne? Kada na sve ovo malo bolje pogledamo i sagledamo situaciju hladne glave, zapravo ni u čemu ne vidimo razlog. Ni u fašizmu, niti u rasizmu. Ali, o tome ćemo na kraju. Postoji još jedna tema o kojoj želim da pišem. Ugrožavanje ljudskih prava. Pod ovim prvenstveno mislim na to da ljudi nemaju osnovna životna prava. Pogledajte samo borce. Ljude koji su štitili ovu državu, prolijevali krv na bojištu. Pogledajte ih. Isti ti borci danas jedva preživljavaju i niko ni da čuje za njih. Nemaju pravo na penziju, jer nemaju radni staž. A to što su se četiri godine borili protiv okupatora, to je manje bitno od radnog staža. Pa kud ide ovaj svijet? Političari, koji primaju ko zna koliko hiljada maraka svakog mjeseca, nisu u stanju obezbijediti jedan normalan obrok rudarima. Ljudima koji su po cijeli dan i noć u rudniku, zaprljani zemljom, uvijek izloženi riziku da ih nešto ne zatrpa. Bore se za hljeb sa devet kora. I ni to ne mogu da dobiju, dok naši dragi političari sjede u fotelji i imaju obilan topli obrok na svakih sat vremena. Eh, moj svijete! Samo se pitam kada će konačno te glupe “razlike” među ljudima nestati? Kada će svako imati pravo? Ljudi, ko god ovo da čita, želim vam nešto poručiti. Želim vas zamoliti da se svaki dan budite sa osmijehom na licu i da budete srećni što ste tu gdje jeste. Svako jutro se zahvalite Bogu na onome što vam je dao. I, nemojte plakati što nemate iPhone, jer neki ljudi nemaju hljeba da jedu. Vi barem to imate. Čak i više od toga. Ja sam samo obična djevojčica od jedanaest godina, međutim želim da apelujem na sve vas. Želim da vas zamolim da se svi zajedno udružimo i da stanemo na put fašizmu, rasizmu, šovinizmu i ostalim vrstama ugrožavanja ljudskih prava. Hajdemo zajedno graditi bolji svijet, svijet u kome niko neće zgaziti ni mrava, a kamoli ponašati se oholo i okrutno kao najveći grubijan. Hoćete li mi pomoći? Ako da, recite: “NE FAŠIZMU! NE RASIZMU! NE ŠOVINIZMU! NE UGROŽAVANJU LJUDSKIH PRAVA!” zajedno sa mnom. Ja sam svoju misiju djelimično obavila. Sada na vama ostaje da je obavite do kraja. Znate šta vam je činiti. Recite “NE!” i oduprite se. Vjerujem u vas, ko god da ste, vjerujem da to možete.
Kratko pojašnjenje rada: Veoma mi je drago što je Mreža za izgradnju mira nama, učenicima, dala ovu temu. Jako dugo u sebi skupljam sve osjećaje i sve što mislim o nečemu, jer ne postoji osoba kojoj sve to mogu ispričati. Konačno sam odlučila da svoje mišljenje i poglede na svijet prenesem na papir. Sve što sam napisala, napisala sam iskreno i sa velikom ljubavlju i nadom. Nadom za bolje sutra. Jednostavno sam željela da osvijestim ljude, da im kažem da nije sve tako crno. Željela sam izbrisati sve glupe razlike koje se, bez razloga, grade među ljudima. Htjela sam skrenuti pažnju na to da trebamo cijeniti ono što imamo i da, ni po koju cijenu, ne stvaramo predrasude o nekome, bez da ga nismo upoznali. U svakoj riječi koju sam napisala, sadržana je ogromna količina nade da će se ono što sam željela da postignem ostvariti. Ali, budući da ne mogu sama stati na put svim vrstama ugrožavanja ljudskih prava, htjela sam apelovati na sve ljude koji ovo pročitaju, da mi pomognu. Htjela sam da svi konačno postanu prijatelji i da se konačno zajedno izborimo za mir i ravnopravnost, a ne da zvocamo i stalno budemo nezadovoljni, jer time ne možemo ništa postići. To je ono što sam željela reći u ovom radu. I bit će mi jako drago ako je samo jedna osoba shvatila njegovu poantu i odlučila da mi pomogne u borbi za ljudska prava i svjetski mir. Bit će mi, uistinu, jako drago.
Druga osnovna škola Hrasnica
Godina rođenja: 2004.