Dijelim negodovanje i gađenje i tugu koje mnogi osjećaju nakon što su danas u Parlamentu Federacije vidjeli fotografije koje je Sabina Čudić predstavila. Da budem iskren, pomalo sam šokiran što smo toliko šokirani. Grubost i surovost vlade i njenih institucija koje su pokazale nad građanima tokom posljednjih 25 godina možda su me ošamutili, ali ni na koji način me ne šokiraju fotografije koje je Sabina predstavila našim izabranim dužnosnicima. Priče koje redovito čujemo o noćnim morama prilikom odlazaka u hitnu pomoć, novorođenčad koja dobija mrsu u našim bolnicama, penzioneri koji kopaju po kantama za smeće, prljavi zrak koji dišemo… ništa me više ne šokira. To su naši standardi već jako dugo. Za to ne krivim vladu. Krivim nas. Tolerirali smo nivo moralnog bankrota kakav ima malo koja zemlja moderne Evrope. Međutim, jedna druga država mi pada na pamet. Rumunija. To je poenta onoga što slijedi.
Odmah nakon rata u Bosni vratio sam se „kući“ u SAD na odmor. Odmor me učinio nemirnim. Tako sam volonterski otišao u Rumuniju da radim u “camin spital” koji je u osnovi ustanova za fizički i mentalno hendikepiranu djecu. Ukratko, ekvivalent našem domu za djecu u Pazariću. Smješten je u malom usranom selu po imenu Ionoseni na krajnjem sjeveroistoku Rumunije, nedaleko od ukrajinske granice. Botosani je najbliži grad. Botosani je takođe rupa.
Nas troje smo se vozili iz Beča. Austrijski terapeut koji je bio šef misije za Serious Road Trip pozvao nas je da napravimo senzorne stanice za djecu – kako bismo ih potaknuli različitim igrama, teksturama, mirisima i osigurali njihovim čuvarima ljekovite alate kako bi podjednako olakšali nelagodu djeci i njegovateljima.
Uslovi su bili pakleni. U poređenju sa ovim gradom Pazarić je bio kao Disneyland. Međutim, bilo je mnogo toga zajedničkog sa fotografijama na Klix-u. Iako sam do tada bio iskusni ratni veteran volonterstva… bio sam djevica svjedočeći ovakvim uslovima za djecu. Tu su bile bebe sa SIDA-om koje nikad nije dotakla ljudska ruka. Bilo je djece koja su imala lica kao „Joker“ jer su im njegovatelji gurali hranu u usta kašikama većim od malih usta, režući rub usta svaki put kada su ih hranili. Bilo je djece sa blagim bihevioralnim problemima koja su bila u zapećku zbog onih sa mnogo ozbiljnijim stanjima. Djeca sa svim vrstama problema i bolesti bila su bačena u jedan koš i, kao što sam brzo otkrio, trend je generalno bio da su lakši slučajevi (uključujući i nas same) postajali progresivno gori u ovom okruženju. Vidio sam mnogu djecu sa teškim fizičkim invaliditetom vezane za metalne krevete bez madraca. Oni samo leže tamo, na hladnim metalnim oprugama, sa rukama i nogama vezanim gazom, za noge kreveta. Jednom prilikom, kad sam odvezao jednog dečaka i izveo njegovo iskrivljeno tijelo na sunce, počeo se tresti. Da budem iskren, usrao sam se na 5 sekundi dok nisam shvatio da su mu konvulzije u stvari bile sistemski šok zbog sunčeve svjetlosti na licu. Za otprilike minutu njegovo tijelo se smirilo i osmijeh mu se pojavio na licu, i to će biti dio mene do dana umiranja. Ljekovite sunčeve zrake.
Onda tu je bila Anishwara. Imala je dvije, možda i gotovo tri godine. Odmah sam se zaljubio u nju. Zlostavljala se i imala je ožiljke koji su to pokazivali. Anishwara je bila lijepa djevojčica sa ošišanom plavom kosom i prodornim plavim očima. Na licu i glavi uvijek je bilo posjekotina i ogrebotina od ozljeda koje si je pravila. U mom prisustvu bila je mirna. Nametljiva, ali mirna. Imao sam puno posla, ali ona mi je skoro uvijek bila u naručju ili visila na nozi. Nisam imao ništa protiv. Nakon otprilike sedmicu i pol bio sam sa njom na jednoj od senzornih stanica koje smo osmislili i postavili. Sjedila sam na podu, a Anishwara je sjedila između mojih nogu. Na trenutak sam skrenuo pažnju na još jedno malo dijete pored nas. Anishwara to nije dopustila. Prije nego što sam uspio reagirati, zabacila je glavu unatrag i lupila licem o pod. Krv joj je kapala sa čela. Nije joj se svidjela pažnja koju sam davao drugom djetetu. Ta pažnja je trebala biti za nju… i samo za nju. I to mi je dala do znanja. Razumio sam, na teži način, koliko moram učiti. U stomaku sam osjetio kako me preplavljuje krivica. Htio sam je zadržati, pružiti joj ljubav koju je tako očajnički željela i trebala. Ali odlazim za 3-4 sedmice. Tako, dobronamjerna ljubav i pažnja koju sam joj davao – s tim nivoom intenziteta – zapravo nije bilo ono što je dobro za nju. To je bilo dobro za mene. Tada se dobro osjećao. Tada me je naučila lekciju o posljedicama.
Nakon nekoliko sedmica sam imao giardiju, popio bih šolju vode i posrao bih što je izgledalo kao da je čitav kanistar. Bio sam umoran. Bio sam frustriran zbog uslova u kojima su ta djeca živjela svaki dan. Negovatelji su radili za mjesečnu platu sa kojom su svojoj djeci mogli kupiti samo par cipela. Bilo je malo profesionalne pomoći. Naporno su radili i većina je dala sve od sebe, što, naravno, nije bilo ni približno dovoljno. Ali kriv je bio taj sistem. Ne njegovatelji. Imali su malo ili nimalo resursa. Skoro bez ikakve obuke. Izgorio sam nakon manje od mjesec dana. Ne mogu ni shvatiti kako je njima svakodnevno živjeti i disati ovu stvarnost. Htio sam se vratiti na svoj mostarski front gdje sam se mogao kretati pod snajperskom vatrom, nedostatkom hrane i bez struje. Nedostajao mi je dobar ratni život. Volio bih da se šalim kada ovo kažem. Ne šalim se.
Neposredno prije odlaska proveli smo dan napolju sa tinejdžerima. Jedan nijemi dječak, koji je bio velik i snažan tinejdžer, pojavio se u svijetloplavoj trenerki. Nije nosio majicu. Imao je bijele kaubojske čizme koje su mu bile prevelike. Svi smo se zafrkavali zbog njegovog izgleda. (Jebi ga, bilo je smiješno.) Čučao je na zemlji tik uz veliko drvo. Koliko god se trudili, nije moguće uvijek isto odnositi se prema svoj djeci. Nađete „favorite“ i neminovno je nekoliko onih koje vam se manje sviđaju. Bio je još jedan dječak, prilično zgodan, bez ikakvog tjelesnog invaliditeta. Bio je jedan od onih nevaljalih. Mislio je da je sladak. Gledajući unazad, shvatam da je bio je u pubertetu, nosili su ga hormoni i pravio se važan. Pogledao me vragolastim pogledom na licu. Okrenuo se prema nijemom dječaku bez majice koji je čučao, prišao mu i bez upozorenja ga udario nogom u dno leđa. Udarac me smrznuo. Dječak se samo srušio od bola, ne mogavši hodati. Krivac se okrenuo prema meni i smijao se. Poludio sam. Pojurio sam prema njemu gurajući ga prema drvetu. Uhvatio sam ga za vrat i stisnuo. Stiskao sam ga dok mu lice nije poplavilo. Pao je pod drvo, ali sam i dalje čvrsto držao ruke na njegovom vratu. Vjerovatno je to trajalo samo dvadesetak sekundi, ali kad sam ga napokon pustio, pomislio sam da sam imao nervni slom. Znao sam težinu svog grijeha. Osjećao sam se posramljeno. Rekao sam našem vođi tima da moram napustiti ovo mjesto. Spakirali smo se, i nakon nekoliko dana vratili smo se Beč.
Uslovi u kojima i djeca i njegovatelji žive u mnogim od ovih institucija su neoprostivi. Nivo okrutnosti je izvan poimanja. Nisam ovdje da bih opravdao Upravni odbor koji treba nadgledati da li ta potrebita djeca dobijaju odgovarajuću zaštitu ili njegovatelje koji su ih vezali. Ali ako smo iskreni prema sebi, istočna Evropa su još uvijek iskrivljena društva koja vrijeđaju nedostaci zbog kojih odbacuju ovu djecu. Radije bismo ih negdje sakrili, nego im pružili priliku da se integrišu ili budu među nama, čak i ako je to prokleto težak izazov. Često se problemima suočavamo na način „daleko od očiju, daleko od srca“. Baš kao kada svoje smeće bacamo u rijeku, i voda ga odnese. Mi smo jednako dio problema kao i ovi kreteni koji su odgovorni za ovo sranje u Pazariću. Da budem jasan – osim bacanja Facebook kamenja na vladine institucije koje se prema nama desetljećima odnose kao prema životinjama, trebamo se dobro, dugo i snažno pogledati u ogledalo, da vidimo šta smo postali i kako i zašto možemo opravdati nivo apatije koji nas je paralizovao i koji nas omalovažava.
Čile. Liban. Bolivija Hong Kong. Ekvador
Piše Tim Clancy, preuzeto sa bloga The Bosnia Guy