Majka me rodi 2002. godine i ime Alija mi dade. Alija se zove moj djed. Dobar čovjek, pošten, vrijedan. Da i ja budem ko djed Alija. U zemlji Bosni me rodi. Lijepa zemlja. Nekako topla i pitoma. Možda imam taj dojam zato što se tu rodih, zato što tu živim… I lijepo mi je…
U zemlji toj ima jedan grad, a u tom gradu jedno naselje. U naselju tom su kuće i zgrade. Niske zgrade, nema nebodera, pa i to daje toplinu, povezanost. U zgradi jednoj stan. Topao. U stanu TV. Veliki TV. Svi imaju veliki TV. Da bolje vide možda, ili što je veći TV veća su saznanja? Na TV-u N1, BHT, Federalna TV, Al Jazeera, Hayat, Pink…. Na TV-u dnevnik. Često se pitam zašto se gleda dnevnik u 6h, u 7h, u 7 i 30h, a sve su vijesti iste. Ne mogu da ne čujem. Ne mogu da ne vidim.
Podsjećanje na nešto što se desilo prije mog rođenja… Stradanje… Plač, tuga, bol… Uspomene… Da se ne zaboravi, da se ne ponovi… “Ne ponovilo se ni najgorem dušmaninu”, zna reći moja nana. Bolesni ljudi. Bolesni od nekih strašnih bolesti. Siromašni. Možda bi se mogli i izliječiti, al para nema… “Mole se dobri ljudi za pomoć”… U nekom selu dijete je željelo kozu. Kozu, da ima jesti, a ne mobitel, šta će njemu to…
Ljudi nekakvi, čudnih izraza lica, u odijelima i sa kravatama… Puniji… Da li je to od nezdrave hrane? I o tome se često priča. Ali kako oni to ne znaju, oni su odrasli?! I raspravljaju. Raspravljaju o meni nepoznatim stvarima, govore, meni često, nerazumljivim jezikom. Izrazi lica njihovih su bez emocija, osmjeh, ali vještački, rukuju se, ali se ne vole…Ili se vole, al’ piju puno paracetamola… Čitam da paracetamol ubija emocije, možda piju puno paracetamola. Zbog glavobolje. Ne vjerujem da je od promahe. Možda od klime. Kažu da može naškoditi. Klima u autima, klima u vilama, klima u vikendicama, klima na moru, klima na planini…. Možda im je zbog toga glavobolja. Možda ih muče glavobolje zbog teške situacije u zemlji… Nezaposlenost… Mladi ljudi nemaju posla i napuštaju zemlju. Bosnu svoju napuštaju. I Hercegovinu. Ne obaziru se… Oni koji mogu.. Mnogi bi, al’ je, kažu, “teško papire dobiti”. Radnici sebi grobove iskopali. A živi su. Čekaju da umru… Rade, al’ nema plata. Penzionerima kasne penzije. Tužni su, razasuti po parkovima i domovima zdravlja. Ko osušene bulke, načičkane svuda oko nas, al’ ih niko ne vidi. Možda što su se osušile?
Ponovo je neko ubijen, neko je nestao, uhapšen neko od “onih…”, štrajk glađu, a i onako gladni…. iznova i iznova. Na Hayatu, N1, BHT-u, Pinku…
Da možda vrisnem iz sve snage? Da kažem stop? Dosta je! Šta da radim?! Kako da učestvujem?! Mnogo je onoga “možda” i “zašto”.
I onda ja, Alija, pobjegnem. Gdje? Pa u virtualni svijet. Stalno govore kako je to opasno za djecu, nezdravo, izaziva ovo i ono… Ali gdje ću? Tu se uvučem u auto San Andreasa i vozim. Vozim po Njujorku, velikim i lijepim parkovima. Ako nekoga slučajno zgazim, to je slučajno. I nije stvarno. Nije stvarno…
Plovim morem, letim avionom. Naravno sa slušalicama. Da ne čujem ništa iz stvarnog svijeta. Ne čujem i ne vidim.
Alija se zovem. Napišem svoje ime u igrici. I igram. U koji god grad da dođem, državu bilo koju, kažem Alija se zovem. Niko me neće čudno gledati, prezirati, ili, ne daj Bože, mrziti zbog toga. I lijepo mi. Suigrač je neki dječak Milošević. Udružili smo svoje snage. Igramo se. I Franjo se skoro pridružio. I igramo i plovimo, i zajedno gradove nove gradimo… Na posao zajedno idemo. Imamo posao. I kuću imamo. Na odmor idemo…
Alija se zovem, glasno u sebi govorim, dok hladna Drina huči kroz mali, tijesni gradić. Alija se zovem, viknem, u sebi, dok se vijugavim putem penjem do djeda mog. Alija se zovem, odjekuje u tišini prsa mojih.
Alija Hadžiefendić, 2002. godište, VIII razred, Vogošća.
O radu:
Rad je moje viđenje stanja u zemlji. Onako kao ja vidim i doživljavam. Možda i griješim… Volio bih da su neke stvari drugačije, da nije onako kako sam napisao u radu. Mislim da, kada bi svi progovorili, kada bi otvoreno pričali o stvarima koje nas tište, a oni koji trebaju kada bi slušali, mislim da bi se stvari počele mijenjati. Svako ima pravo da živi, ali kao čovjek, dostojanstveno.
Rad je nagrađen trećim nagradom u kategoriji osnovnih škola na literarnom takmičenju Mreže za izgradnju mira “Moj glas za ljudska prava i mir” za učenice i učenike Mreže za izgradnju mira.