Poezija prvog djela:
Tamne strune
1. Gasnu se noći
Gasnu se noći, tihe i vlažne,
gasnu se oblaci u neke neodređene boje,
ugasiše se ponoćni glasovi i pjesme,
Samo tišina, mukla i nijema,
tjera na zatvaranje ovih bijelih listova,
tjera na počinak onoga koji pouku daje,
tjera na viši smisao onoga u šta ljudskost i humanost postaje.
Samo vlažnost, tmurnost, nebo se ispadati ne može,
pati od nečega, guši ga nešto, netko, svatko.
Ugasiše ga stanja, ljudi, situacije.
Nepravde su i danas učinjene,
posvjedočilo je, pa se odaje ovoj mokrini, vlažnosti, padinosti,
bilo je svjedok nečega neljudskoga, nehumanoga,
pa se napunilo da li od jada ili tuge, od bijesa ili strave.
Potoci kiša ili suza teku, krupnih, jakih,
Slivaju se u velikim mlazevima,
Jedan mlaz mi reče:ovo je od nepravdi,
Drugi mlaz tužnije poručuje:
Ovo je od ubijanja nevinih, nedužnih,
Treći mlaz najbučniji, zavapi: ovo je od sebičnosti, licemjerstva,
lažne humanosti i prijetvornosti.
Pa mi i dalje priča, kroz teške suze, jecajući, naričući:
O ti Svijete, lažni sjaju, Ljudski rode, ubrzani kraju,
Dičeš li se, gizdiš li se,
što ti djeca svijeta: bijela, crna, žuta nestadoše,
u ruševinama, na bojištima, masakrima.
Dičiš li se krvavih udova, razbacanih svukuda.
Dičiš li se vriskovima, ubojitim zvjerima koji
oteše djetinstva mnoga, mladosti nedosanjane.
za divan Vaš znan golden sjaj.
Dičiš li se besmislenim ubijanjima, mučenjima, zarobljavanjima,
koje poharaše zemlje mnoge, narode, skupine.
Tebi crvu ljudski ne bijaše ti dovoljno, pa nastavi svoju bitku žešće, najžešće
Umjesto zelenila, bašta i vrtova,
tu sad miruju milioni grobova, nijemi svjedoci Vaših djela.
Umjesto pjesme i života, majke puste jadikovke redaju.
ljudi i dalje po svome, gluhi, nijemi, slijepi,
kao magarci i još gori,
kao goveda i još gora,
kao psi i još gora,
gori, gori, najgori i najluđi.
Ugasiše se noći, tužne i vlažne,
Ugasiše se priče, suzama oplakane,
Glasovi, bolni hroptavi zanijemiše.
Ugasiše se i vapaji duša nemirom osuđeni,
Ugasite se i Vi Svijetovi nakaradni, krvlju natopljeni,
Koji rastavljaju, ne spajaju,
Koji zavađuju, ne mire,
I Ideju ljudskosti ne šire.
2. Jeseni moja
Jeseni moja, prohladna sunčana,
oživljena zracima iznenadno toplog sunca,
osvjetljavaš tamne kutke mojeg uma,
razgoniš sivilo, tamno i ogavno!
Ja ti divna jeseni, slutim i ćutim,
onome o čemu bih govorila, ne usuđujem se,
onome što me razjeda, kida me,
u čemu živim i saplićem se.
Jeseni moja, ćilimu zlatne boje,
danu sjajni, svjetlošću sunca obasjani,
tuge su moje jesenjske, višegodišnje,
nezaboravljene, neprimjetne, neuhvatne,
ugasite se poput ovih listova opalih,
unesite zlatnu bolju smiraja i odmora,
pustoš neka popuni čari Vaših boja,
svjetlih, tamnih, pozlaćenih ukrasa,
nijanse neka budu zlatne, vedrinom obasjane.
Milina tvog jesenskog pogleda me razoruža,
razoruža me i ovaj tvoj povjetarac ishitreni,
opiše me mirisi, jesenjski, studeni,
mirisi voća i povrća, čega sve ne.
da je vino ne bi moglo, ne bi uspjelo,
opijte me, zacijeliti me, oživjeti me
uskovitlaste sve u Meni,
natjeraste na drugu stranu Pozitivnijeg,
srca ustreptalog, duše razrahačene,
pa mi se sivilo oboji u svim tonovima ljubavi.
u svim nijansima mira i spokoja.
Izvinula bih se k nebu plave boje,
poput ptica, raspjevanih,
teretima oslobođenim,
Brigama nenačetim,
Porazima neobilježenim.
Ako me ćutanje baci u depresiju, ti me jeseni moja uzdignu,
svojim rukama, čas blago, čas poletno,
usudila bih se, progovorila bih,
svoje bivstvovanje, životarenje,
Svoje nadanje i razočarenje,
Stradanje i prosvjetljenje.
Da znam jeseni moja sve tajne tvoje,
izgubila bih se, zaplovila bih, putevima,
Višim, i nedostižnim.
Pa bi tamni obrisi uma postali sunčani,
prozračni, opijeni zujanjima toplog dana,
hladnim noćima, zvijezdima nakićenim,
šapatima neizgovorenim,
kricima noći, nezajažljivim.
3. Nestanite svi
Nestanite Vi obrisi, stvarni i nestvarni;
tamne siluete neznatnih dubina.
Nestanite krikovi, nepovezani i neizrecivi,
skupljeni u grču, šačici proživjelih dana.
Nespokojne oluje, bjesnilo je uskovitlano,
patnje su neizdržive, neukroćene,
boli nesavladive, rušilačke snage,
srca okrutna su gramziva i kvarljiva.
Zar su tamni obrisi, silete neuhvatljive
jedini posjetitelji noći ove?
Zar su srca zlobna i okrutna
duše gramzive rušitelji tišine moje?
Zar su teške misli, nezajažljive kao potoci,
nemilosrdne i okrutne,
nespokojne i neumoljive,
jedino ogledalo budućih dana?
Nestanite svi Vi, od tuge i patnje stvoreni,
od zla zamki isprepleteni,
nestanite likovi, hladni i gladni,
mojega sna i jave,
dana i noći,
dana kraćeg, najkraćeg,
noći duge, preduge,
života nespokojnog, neizdržljivog.
Nestanite svi Vi zabludjeli,
pokvareni i zli, demoni opipljivi,
vidljivi i nevidljivi svjedoci krhkosti moje.
Odlazite rušitelji Volje, Snage i Hrabrosti,
Neka krikovi noći utihnu,
tamne siluete se rasprhnu,
neka se šačica dana proživi,
drukčije od prethodnih,
ljepših, stvarnijih i životnih.
Neka se obrisi upotpune,
u jednom liku, stvarnijem od mašte,
stvarnijem od svega što me lomeše,
Što me bolješe, gaziše i progoniše.
nestani i ti ruglo hladno, jadno i strašno,
i Vi tamne noći dubine nepregledne,
Nestanite svi Vi od tame mutne satkani.
4. Ljubavi zaboravljene
Ljubavi, odavno zaboravljene, u nekom kutku sakrivene,
gdje ste se izgubili u ovoj hladnoj noći,
dok moje srce tiho pati i hropoči.
Da li ste bili samo moje maštarije, neostvarive
ili pak puste želje, neiskazive.
Dok napolju vlada tišina koja me mami,
ja bih da postanem kao Vi, odana ovoj osami.
Da li sam i ja bila samo ime u moru drugih,
čije srce čežnuše za Vama,
vašom ljubavlju, odanošću, ostvarenjem.
Da li sam i ja uzaludno se nadala,
trošila vrijeme, emocije, i uzalud praštala.
Pa ostadoh u praznini, koja me satra, razboli,
glasovi, riječi, obrisi se izgubiše,
pokušavahu da govore, proklinju, plaču,
moleći za razumijevanjem, za ljubavlju i ostvarenjem.
Koliko riječi moje biće izusti u prošlosti, toliki muk postade veći.
tišina ili praznina nesnosna, gruba i surova,
gorak okus na usnama i drhtaj tijela,
bol u srcu i tjeskoba koja pritišće,
oduzima dah, otkucaje srca mi sapliće,
praznina me savila, u crno zavila,
kao noć ova, beskrajna, duga i nedokučiva.
Ni zvukovi zvijeri me ne uplašiše,
niti tamne noći, me ne uskovitlaše,
ni oluje života me ne pobijediše,
niti zlo ljudsko, jadno, ogavno,
Samo Vi zaboravljene ljubavi me izdadoste,
polomiste na komadiće, sitne, najsitnije,
Još uvijek kupim ostatke srca isparčanog, zgnječenog.
Ne, ti nisi maštarija, niti želja, davna ljubavi,
ti bijaše prošlost moja bolna i neizbrisiva,
ti si sadašnjost, stvarna i opipljiva.
nadati se NE i budućnost i svijet poimanja.
zagrlite me noći, utješite me,
dozvolite da i ja dočekam,
zajedno sa Vama, moje pravo,
buđenje, novo svitanje mojega života.
5. Mladosti moja
Mladosti moja, pjesmo neispjevana, živote sanjalački;
gdje ste se izgubili, da mi u ovoj vlažnoj noći ispunite prazninu,
vrijeme čekanja, predugog nadanja?
Kao da ste davno otišli, izgubili se u godinama prošlim;
mladost moja ostade negdje zarobljena, neproživljena do kraja,
pjesma neispjevana ne pusti muziku onu za kojom silno žudiš;
živote sanjalački što prolaziš pored mene, što me moriš i kudiš?
Vlažne jesenjske noći pritiskaše me snažno, oduzimaše dah majušni,
vratih se sjećanjima u kojima mi mladost osta,
sjećanja divna, mladalačka, nevina.
gledah se u oči s tim sjećanjima, s tim zgodama;
pa sve proživih ponovno i iznova.
Kad sjećanja nestadoše, nesta nada mladenačka;
nesta radosti i zgoda, osta okus stvarnosti gorči od nerealnosti.
Zatalasaše se strune u meni, talasi žudnje i čežnje;
zatalasaše se obrisi, visoke prilike, srčanosti ljepote
kad bi ovaj obris dobio oblik, oblik stvarnosti i odanosti;
kad bi prsa zapjevala znanu pjesmu toplih čežnji;
kad bi grudi ispunila toplina od koje srce poskakuje;
kad bi duša mogla zatreperiti, a život dobiti smisao?
Ne bi više život prolazio pored mene, ne bi smio, ne bi mogao.
Sanjalica istina sam ja, otvorenih očiju sanjam ja,
sanjam puteve i daleke svjetove,
koje prođoh u mašti svemogućeg bivanja.
Ti me vlažna noći ipak ne uspije odvući u tvoje puteve mračne,
mladost mi se nasmiješi poput razdraganog drugara,
koji će biti uz mene, s vremenom će ostariti i izblijediti;
pjesma će biti ispjevana do kraja, ispunit će se onim;
neminovnim zgodama, prilikama,
život će i dalje biti sanjalački za tebe, o ti dušo, snena, maštovita.
6. Teške misli
Vihore se neke teške misli poput tamnog neba, sivila;
tjeraju u teže strahove, beznađe i motivacije;
vihori se moj život, u talasu uljuljkanom, zaboravljenom;
talasu zarobljenom od sviju, od oluja i vjetrova.
Iskoračio bi život moj iz toga talasa, tako jako i snažno;
pobijedio bi sviju njih i zaplovio ka površini;
površini pjeskovitoj, prozračnoj, punoj sunca i mora;
vjetra i mirisa, sreće i radosti i preostale mladosti!
Pusti snovi, beskonačne maštarije me lome;
još više me smoriše ove nade i čekanja;
pa je svaki dan novo, željno iščekivanje;
još ljepše ili pak gorčije što prije bilo je.
Čekanje od koje svaki poraz te obeshrabri;
natjera na ćutanje ili odustajanje;
lomeše se u meni nada, ćutanje i porazi;
odustajanja, neodustajanja, lome se svi od reda;
napokon me slomiše, nestadoše svi motivi Života,
pa se gledamo Ja i Ono, gledamo se, borimo se,
svako vuče svojoj strani, Svome putu i praiskonu;
da sam suza, odavno bih potekla, i presušila;
da sam vrisak, izvriskala bih svu gorčinu, boli jada;
da sam ćutanje, pretvorila bih se u školjku, nijema;
da sam nadanje, sve bih nade pozvala na ostvarenje;
niti sam suza, neprolivena, niti sam vrisak, neizvriskani,
niti sam ćutanje neizrecivo, niti nadanje ostvarivo.
Ja postadoh duša sumornih misli, strahova i nadanja;
pa me strahovi ponesoše, ukotiše se u meni;
pa me misli opsjedoše, ugušiše sve u meni;
pa me nade rastrgoše svojim tokovima, uzbudih se ja!
O Vi strahovi, bijedni, podmukli stvorovi;
vi misli, tmurni, neprijatelji vječni;
vi nade moje, vjesnici putanje sreće nove;
pustite me svi Vi, od nestvarnosti i stvarnosti stvoreni;
od zemaljskog i vječnog protkani;
pustite me svi Vi koji opsjedate, mučite i patite;
pusti me i ti umu, koji tražiš vječitu razboritost;
logiku, slijed i maštovitost.
Odoh živjeti bez sviju Vas, teških misli i nadanja,
ako je i život more bez talasa ili kretanja,
vjetar bez fijuka i vihora,
u tebi se dušo moja nalazi sav smisao proživljenog,
sva tragika podnošenja,
ovakvog ili onakvog,
važnog i nevažnog;
borbenog, smislenog i stvarnog.
Autor: Amela Brulić, trenutno nezaposlena, po profesiji magistar sociologije i diplomirani profesor književnosti naroda BiH. U slobodno vrijeme aktivno traži posao i piše. Počela je pisati prozu prije par godina, ali je još nije objavila, jer je dio jednog dugog projekta koji još uvijek nije završen. Poeziju piše zadnjih pet mjeseci, a pjesme su nastale sasvim neposredno, kao izraz čovjekovih stanja, situacija ili sjećanja.