Što je čovjek besprijekorniji spolja, to je više demona u njemu. Ovu rečenicu je izgovorio poznati Sigmund Freud. I imao/ima pravo, točno kada vidimo neke osobe bez obzira tko su oni, što rade u životu, kakvim se poslovima bave, nakon nekog vremena promatrajući možemo uvidjeti da te osobe maksimalno daju da im je „vanjština besprijekorna“, te da se da takvom etiketom uklope u društvo. No, ono što su oni zaista, i kako možemo prepoznati osobe sa anđeoskim licem, a sa đavoljom namjerom u ovome članku nekoliko primjera ću navesti koji su u većini.
Ugledni građanin/skriveni psihopata
Najčešće one osobe koje imaju poteškoća mentalne prirode, i pod klasifikacijom svjetske medicinske skale psihijatrije, spadaju u psihopate ili sociopate su osobe koje se kreću i imaju etiketu “uglednog građanina”. To je jedna od karakteristika ove osobe. Pri samoj riječi psihopata odmah nam mozak šalje informacije da je to osoba koja je u stanju ubiti, mučiti, zlostavljati. No, međutim, u svakodnevnim našim životima smo itekako okruženi psihopatima, a da nismo ni u snu svjesni te činjenice.
Ugledni građanin koji ima supruga, djecu, radi negdje na visokoj radnoj poziciji, plaća redovno sve troškove, u široj i užoj zajednici je iznimno cijenjen/a. Većini ljudi ovakve osobe “anđeoskog lica sa dušom đavola” su idealni. Iza besprijekornijih vanjština koje ove osobe imaju su unutrašnji demoni, vješto prekrivaju tu “lošu stranu”, tako da je običnom čovjeku to teško razumljivo. No, oni koji su u svakodnevnom komunikaciji sa njima mogu to uočiti. Kao šef na radnom mjestu svoje uposlenike/a maltretira mobingom. Ali, najteže je onima koji su svakodnevno sa ovim tipom osoba, jer ih je teško izbaciti iz takta, dobro manipuliraju i sa pojedincima, kao i sa većinom, to jest masom što smo mogli i vidjeti kroz povijest – tko su bili neki lideri /vladari država.
Photo: elclementeingles.blogspot.com
Deklarirani vjernik:
Bez obzira koje vjere, bio kršćanin, budista, Jevrej i tako dalje, ovi tipovi osoba se maksimalno daju u vjeru. Ustvari, oni prikazuju svojim susjedima, užoj, široj zajednici kako su oni uzorni vjernici. Kada su u pitanju manje sredine – pogotovo je ovdje jako izraženo – da osobe idu u crkve, hramove, džamije, itd. jer manje sredine “sve videĆ. No, da li je to tako u stvarnosti, to je pitanje? Većina vjera propovijeda ljubav, suživot, blagostanje, sreću, većina vjera potiče ljude da čine dobro jedni drugima, da budu milosrdni, pokazujući svaki dan kroz svoje život i svakodnevnicu žive takvim životom. No, u ovome opisu oni koji se “deklariraju kao vjernici”, ne rade ništa u svojim životima da bi pomogli drugima, siju mržnju, siju ljubomoru, siju pesimizam, unose razdor među obitelji, razdor među pojedincima. Pravi vjernik nikada se ne koristi vjerom da bio je koristio za mržnju prema drugome. Međutim, ovi ljudi nažalalost su velika pošast, jer kako im je u glavama uvijek gnjev, bijes, negacija, ljubomora, osveta, oni nikada nemaju mira. A misleći da ako odu u crkve i druga mjesta da će im Bog oprostiti njihove grijehe! Bog sve vidi! Pokazujući društvu, sredini svoju “toplu nježnu stranu” osobe koja vjeruje u Boga – što to pokazuje idući u crkve/džamije, itd., se osjećaju boljih ljudima, osjećaju se jačima, te ono najvažnije za njih da su oni za druge dobri ljudi. Čim svane novi dan, za još jedan dan su bogatiji sa licemjerjem, mržnjom, gorčinom. Pokušavajući sprati svoje grijehe nažalost to pokazuju i svojoj djeci kako se to radi, što je još jedna veća pošast.
Ulizice/uvlakači
Svi mi volimo kada nam netko udijeli lijepi kompliment, osjećamo se bolje, sretnije, ispunjenije. Znamo da smo nešto dobro/lijepo uradili/učinili. No, kako prepoznati osobu koja doista misli tako ono što lijepo o Vama kaže?
Dosta se može vidjeti iz načina na koji nam je ta osoba uputila kompliment ili nas pohvalila, isto tako možemo vidjeti ako svakodnevno ponavlja onda vidimo da se radi o pravoj “ulizici”. Ulizice su osobe koje da bi došle do cilja će “gaziti preko leševa”, znači nema prepreke niti sredstva kojega neće koristiti da bi se ulizivale s ciljem da dobiju ono što im treba. Ne možete, ako ste iskreni prema sebi, svaki dan recimo šefici na poslu govoriti “šefice, pa Vi danas zračite ljepotom, šefice je li to novi parfem, šefice kako Vam lijepo stoji ta košulja, šefice jeste malo smršavjeli” i slično. Naravno da ste pravi ulizica, za to nema opravdanja. Poznati naš velikan Meša Selimović je rekao slijedeće o ulizicama: „Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost“.
Slažem se sa navedenim, oni podržavaju sve i svakoga što smatraju da ide u njihovu korist, ne znam baš da siju strah, ali da ih ima u većini to se slažem. Nažalost, kako je ovo rapidno vrijeme u skoro svim segmentima društva tako je i nažalost njih svakim danom sve više i više. Njih možemo naći među političarima, među onim njihovim savjetnicima koji samo govore što je ugodno za uho, imamo ih u svim drugim radnim pozicijama,no njihova šteta za društvo je kako Meša kaže štetna za čovječanstvo.
Piše: Žana Alpeza