Nerijetko na ulicama našem grada primijetimo sugrađane i sugrađanke za koje mislimo da su beskućnici. Sjede na trotoarima i prose, noći provode u napuštenoj zgradi bolnice i sličnim napuštenim objektima, a njihova svakodnevnica ostaje pitanje. Kako oni provode zimski period i da li je iko zadužen za rješavanje njihovih pitanja?
Direktorica centra za Socijalni rad, gospođa Indira Mehić-Čejvan istaknula je kako u našem gradu postoji svega 4-5 osoba koje pripadaju ovoj kategoriji, dok je samo jedna od njih zapravo beskućnik. Naime, u većini slučajeva, ove osobe imaju imovinu koju iz određenih razloga ne koristi kao mjesto za boravak te nastavljaju prositi čak i uz mjesečno novčanu naknadu. Centar za socijalni rad ne pruža socijalnu zaštitu ovakvim licima jer ne spadaju u kategoriju ljudi invalida, i starijih osoba. U našem gradu postoji prihvatni centar za žrtve nasilja i trgovine ljudima, ali nešto slično za beskućnike, zasad ne.-dodala je gđa Mehić-Čejvan.
Obzirom da su ove osobe često u alkoholiziranom stanju i dobijeni novac troše u istu svrhu, centar ne dodjeljuje jednokratne novčane pomoći. Međutim, svako lice koje se obrati za pomoć najčešće dobije paket pomoći, odjeće i obuće te simbolične sume novca kako bi se nastojalo suzbiti pogrešno trošenje istog. U tekućoj godini planirana je izgradnja određene institucije koja bi ovakva lica smjestila i obezbjedila im uslove za normalan život uz 24-satni nadzor. Međutim, trenutno se radi samo o ideji koja bi po mišljenju gđe Mehić-Čejvan trebali biti sistemski rješena.
Direktor Narodne kuhinje, gospodin Latif Halaba ističe kako vjeruje da postoji veći broj beskućnika za koje ne znamo. Također, postoji broj ljudi koji ne želi da koristi usluge kuhinje iako ima pravo na to. Osim nedelje, svim danima omogućen je jedan obrok. Pomoć i pakete koje dobiju od institucija rado proslijeđuju onima kojima je to potrebno, ali mnogih je sram priznati da im nešto treba.