Koga bismo ili šta mogli smatrati Trojanskim konjem XXI vijeka?
Nekoga ko je u naše živote ušao tiho, polako, koga smo prihvatili sa radošću, a ko je ostavio i ostavlja posljedice po čitavo moderno društvo. Ne samo ko utiče na čovjeka kao pojedinca, već na globalno društvo u cjelini. Shvatamo li uopšte posljedice primanja takvog dara?
Rekla bih da je riječ o tehnologiji. Ona je ta kojoj posvećujemo mnogo pažnje, a koju mnogo ne primjećujemo. Tehnološki napredak je bio neminovan. On bi se desio prije ili kasnije. Svakim danom se sve više razvija i ostavlja za sobom razne posljedice. Naravno, kako pozitivne, tako i negativne. Ali se postavlja pitanje: „Da li tehnologija treba da bude iznad čovjeka, da joj on služi ili ona njemu?“ Nesvjesno smo postali njene sluge.
Ako malo bolje razmislimo koliko vremena poklanjamo svom telefonu, a koliko sebi i svom zdravlju, kako fizičkom, tako i mentalnom, možemo zaključiti da će većina ljudi potrošiti minimalno dva sata držeći telefon u ruci, kucajući za lap-topom, a ni 10 minuta na šetnju, trening, vožnju biciklom, bilo kakvu rekreaciju…
Nedavna istraživanja pokazuju da se epidemija koja vlada svijetom i koja je po zdravlje ljudi gora nego da čovjek ispuši na dan kutiju cigareta, naziva usamljenost. Mnoge države preduzimaju razne mjere u borbi protiv toga. U Velikoj Britaniji postoji ministar za usamljenost, dok u Njemačkoj postoje komesari za usamljenost. To svakako nije slučajnost, a tehnologija je uticala na takvo stanje u društvu. Možda je spojila daljinu, ali je sigurno udaljila ljude iz blizine. Nemamo vremena za kafu sa prijateljima, ali imamo da otkucamo par poruka. Mogu li dopisivanja zamijeniti druženje?
Upotrebom mobilnih telefona ljudima je znatno opalo pamćenje. Koliko brojeva telefona znate napamet? Rijetko ko će reći da zna više od 5. Da, to su najvjerovatnije brojevi roditelja, djece, možda čak braće i sestara, ali i to je pitanje.
Današnje „brižne“ majke, da bi odmorile i posvetile se sebi, djecu do 5 godina ostavljaju za računarom ili sa mobilnim telefonom u ruci. Umjesto da se više majki okupi zajedno sa djecom, tako one pričaju sa drugaricama, a djeca se igraju. Pročitaju im priču, odvedu u park, bilo šta drugo, osim da im daju ove moderne darove. Ako provedu djetinjstvo sjedeći, opada im fizička spremnost. Njihova koncentracija se svela na onih par minuta koliko im je potrebno da pređu nivo igrice. Imaju problema sa socijalizacijom, jer se rijetko nalaze u društvu. Istraživanja pokazuju da moderne tehnologije utiču na sve lošiji rukopis djece.
Ljudi prije par decenija nisu mogli ni da sanjaju tehnologiju današnjice. Živimo u vremenu kada nam je sve servirano na dlanu. Novi računar, nova kuhinja, stan, automobil…Ali, gdje je nestala prava sreća i radost? Danas imamo sve što poželimo, ali nemamo iščekivanje malih stvari koje su nam nekada toliko značile. Za neke je to bio animirani crtani svako veče u isto vrijeme. Čuti omiljenu pjesmu na radiju rijetko se dešavalo. Druge je veselio jednomjesečni odlazak u kino. Danas nam se sve to čini beznačajno. Jer kao što Desanka Maksimović kaže: „Sreća je lepa samo dok se čeka“. Moderna tehnologija nam je izbrisala svu tako malo, a tako veliku sreću.
Boj se Danajaca i kad darove nose.
Koliko god smo sretni, toliko smo i nesvjesni. Pokloni tehnologije mogu da stvaraju zavisnost. Mogu da nam više odmognu, nego pomognu. Poput Trojanskog konja dobili smo poklon pun iznenađenja. Na nama je da odlučimo da li ćemo i u kojoj mjeri takav poklon prihvatiti. Iako okvirno izgleda lijepo, upitajmo se kakva je srž. Tehnologija ima svojih prednosti kada znamo da je umjereno koristimo. Isljučimo mobilni telefon prilikom susreta sa bliskim ljudima, sa ljudima koje smo dugo iščekivali da vidimo. Potrošimo to vrijeme na njih. Ne dopustimo da novac, bogatstvo, svedostupnost i imaština od nas naprave okorjelu osobu koja se više ne zna veseliti. Uzmimo sve najbolje što nam tehnologija poklanja, ali ne zaboravimo druge darove u životu. Ja sam vama, eto, poklonila ovaj esej, a vi zadržite najbolje.
Piše: Natalija Bilbija, dipl. pravnica iz Gradiške