“Bože, oprosti im”, izgovorila sam nakon što sam ponovo u slušala zlobu ljudsku. Dugo nisam čula pozitivan komentar o nekome, mala sredina jednostavno ne prašta. Matrica “svi su loši i niko nije kao ja” postala je kulturni fenomen. Mentalni sklopovi za izučavanja koji se raduju tuđoj nesreći i nadaju vlastitoj sreći. Zašto?
Učena da sve prvo gledam kroz lijepo, pružim ruku svakome kada trebam, svaki put sam ostala razočarana rakcijama ljudi kojima je riječ “pomoć” bila strana, koji nisu osjećali moralnu obavezu naći se nekome pri ruci. Vođena vlastitim srcem i zadovoljstvom kada su drugi sretni, a ja bila tek mali segment do te sreće nastavljala sam gdje god dođem.
Nisam nikome ništa uzimala za zlo, ali danas sam pomislila kako taj negativizam proizašao iz nekog valjda vlastitog nezadovoljstva i razočarenja počinje narušavati moj mir i veseli duh.
Željela sam da im pričam o ljepoti osmijeha, o zajedničkoj sreći, ali nije to nikoga zanimalo jer već su okupirani tuđim mukama, svoje su gurali u stranu, tako im je lakše pretpostavljam.
Nisu pružali ruku, ali očekuju da im pružiš kada zaglave u neki kanal, na osnovu čega?
Pitam se u kojem trenutku smo izgubili osjećaj empatije, zadovoljstva i kada se ljudska veličina počela mjeriti bankovnim računom.
Prije nekoliko dana pitaju me šta želim za rođendan, rekla sam naziv jedne knjige i autoricu jer nemam je u biblioteci, a želim je pročitati. Bez obzira što zadnjih dana samo sakupljam literaturu za čitanje, a pročitam po neku stranicu jer ne stižem od poslovnih obaveza. Pogledali su me i rekli: “Ti nisi normalna, znaš koliko imaš tih knjiga.”
Da, nisam bila normalna. Zbog te svoje ludosti čak i onaj koji treba da obrazuje djecu i uči ih vrijednostima ljudskim nazvao me “djevojkom sa fiks idejama”.
A onda stavim na papir i razmislim. Ne želim se utopiti u tu kolotečinu. Koliko god puta mi se nasmijao što sam nekome pružila ruku, ja ću je sutra pružiti i tebi jer sam tako sretna, to mi je obaveza i dužnost.
Znaš, jesi li kad probao reći lijepu riječ za nekoga kome se sreća nasmijala, znaš li kako je lijepo kada ljude gledaš kroz prizmu dobrote? Svaki insan ima nešto lijepo
I ne pišem ovo da bih vam prosipala pamet jer i meni je treba, a i mudrosti životne, već vam pišem da sutra pomognete komšiji, rođaku ili potpunom strancu u životnom problemu. Da se nasmijete prolazniku i nikada, ali nikada ne osudite drugog jer nemate pojma zašto je nešto napravio.
Uvijek znaš samo ono što vidiš i površinu, ali nisi se zagledao u dušu, na samom kraju zagledaj se u svoju dušu, komentarišeš li nečije postupke, jesi li pokušao shvatiti? Ako nisi, šuti i ne govori, tako je vazda bilo bolje. Nikada ne sudite, da ne budete osuđeni.
Piše: Anisa Mahmutović