Zadnjih nekoliko sedmica, društvene mreže preplavljene su fotografijama iz djetinjstva mojih prijatelja, throwback-ovima na dane kada smo mogli slobodno putovati i živjeti bez maske i rukavica, raznim igrama i izazovima, savjetima o čuvanju zdravlja u vremenu Covid-19, brojkama zaraženih, izliječenih i umrlih. Sve to gledam, ali vrlo selektivno percipiram. Međutim, jedan online poziv moje najbolje prijateljice mi vrlo jasno demonstrira od čega zavisi percepcija. U vrtlogu informacija, fotografija, upozorenja i restriktivnih mjera, ono što je definitivno izoštrilo moje percepcijske mehanizme jesu iskustva onih do kojih mi je najviše stalo. Njen poziv me je osvijestio bolje nego ijedna statistika, a ono što je rekla odzvanjalo mi je sviješću jasnije i glasnije nego brojke na ekranima laptopa i mobitela.
Nakon još jednog dana u izolaciji ispunjenog čitanjem knjiga i članaka, koji su zbog manjka slobodnog vremena već dugo bili zapostavljeni, zazvonio mi je telefon. Divni Facebook call me vjerno povezuje sa porodicom i dragim ljudima koji su miljama daleko od mene, u Bosni. Uvijek veseo glas moje najbolje prijateljice, sada je bio tih i isprekidan. Momentalno sam osjetila svu njenu brigu, onu vrstu brige koju neizvjesnost i nesigurnost tako lagano a bolno donesu. Priča mi o firmi za koju radi, o svakodnevnim otkazima kojima svjedoči. Sa tim istim ljudima je do prije par mjeseci, sa najvećom motivacijom i željom, gradila novu i uspješnu priču, a sada gleda kako se ta priča nezaustavljivo briše. Fraza “sve se ruši kao kula od karata” savršeno opisuje momenat.
Tihim glasom, nastavlja: “Ne radi se više o tome da li obavljaš svoj posao dobro ili ne. Najbolji dobivaju otkaze i samo čekam dan kada ću i ja ostati bez posla. Preko noći, 80% firme se ugasilo. Pored toga, nemam nikoga da zaboravim na sve to… običnu kafu popiti ili prošetati. Ti si mi u Saudijskoj Arabiji, Selma je u Njemačkoj, a Lejla i Maja ne žive više u Sarajevu jer su i one dobile otkaz na poslu. Bojim se da više ništa neće biti isto nakon ove pandemije“
Ostala sam zatečena. Sažela je čitavu bezizlaznost situacije u BiH u samo par rečenica: otkazi, nesigurnost, stanje bespomoćnosti i brain drain.
Prije skoro godinu dana napisala sam članak o Bosni i Hercegovini i njenom putu ka Europskoj uniji. Tada sam uporedila Europsku uniju sa najprestižnijim klubom uspješnih koji svojim članovima osigurava statusni simbol, moć i nove mogućnosti za napredak. BiH sam opisala kao mladu djevojku koja zaista ima potencijal da bude punopravna članica tog kluba, ali posjeduje nepremostivu sumnju u sebe i svoje sposobnosti, nedostaje joj istrajnosti i upornosti, a njena porodica ne vjeruje u nju. Sada se pitam da li se, u novonastaloj situaciji, ova mlada djevojka može, barem, udati jer na Balkanu postoji populacija koja bespogovorno zagovara udaju kao rješenje egzistencijalnih pitanja. Međutim, sve ukazuje na to da od slavlja nema ništa. Za vrijeme izolacije nemarno će jesti, udebljati se i sve one zanosne haljine, postat će joj pretijesne.
Mnogi čije bi znanje i kompetencije pomogli u trenutnom haosu više ne žive u Bosni i Hercegovini. Svoj potencijal su stavili na raspolaganje nekim drugim zemljama i stranim kompanijama. Koliko samo njih lično poznajem i znam sa kakvom gorčinom su otišli.
U stilu Merlinovog stiha “Smijehom strah pokrijem” mijenjamo temu razgovora. Pričam svojoj drugarici koliko sam poželjela burek ispod sača sa Baščaršije, maminu sogan dolmu… Jer, previše smo mali da bismo razumjeli pravu istinu o COVID 19 i o posljedicama koje će ova pandemija ostaviti, ne samo na Bosnu i Hercegovinu već na cijeli svijet.
Piše: Hana Imširović
