U Bosni i Hercegovini sve lične i kolektivne dileme počinju od čuvenog egzistencijalnog pitanja koje se u zadnje vrijeme poput virusa proširilo po našoj državi, a koje glasi: “Da li ostati ili otići”.
Zapali smo u neku vrstu kolektivne šizofrenije gdje je žrtva svjesna situacije, no pomalo i uživa u toj ulozi. Puno je ugodnije pokazati prstom u drugog nego u sebe. Pogledajmo samo svakodnevne fraze koje koristimo i shvatit ćemo u kakvom smo mentalnom sklopu zaglavili. Koliko puta ste čuli kako ljudi oko vas reaguju na problem sljedećim riječima: “Neko bi trebao…”, “Trebali bismo…”, “Kad bi samo neko bio pametan…”. Taj NEKO je poput Supermena koji će se na svaki povik i vapaj naroda u BiH pojaviti teatralno zaogrnut zastavom BiH i u par sekundi riješiti sve naše probleme. Jest ali malo sutra.
Oni koji očekuju još jedan tekst koji će kritikovati državu, vladu, mjesnu zajednicu, komšiju za naše kolektivno, ali individualno stanje, mogu slobodno prestati čitati dalje. Takvih priča je pun medijski prostor i često se služimo njima kao leksaurinom – da privremeno utješimo sebe da nije do nas. Do njih je. Ovo je priča o uspjehu. O inspiraciji. O preuzimanju odgovornosti prije svega za sebe i svoje postupke.
Nefisa Omerkić, 25-godišnja bachelor hemije iz Tuzle, je svojim primjerom pokazala kako gore pomenuta žrtva može postati kreator svog života. Žaljenje zamjenjuje djelovanjem, umjesto kritikovanja preuzima odgovornost te stvara a ne čeka priliku.
Ovo je njena priča…
Nefisa, prije nego spomenemo zanimljivu situaciju u kojoj si se našla proteklih godinu dana, možeš li nam se ukratko predstaviti?
Naravno. Imam 25 godina, rođena sam u Tuzli gdje i dalje živim i radim iako sam nedavno, kao mnogi mladi ljudi, bila blizu odlaska iz države. U oktobru 2014. godine sam diplomirala na odsjeku hemija pri Prirodno – matematičkom fakultetu u Tuzli.
Šta se desilo poslije završetka fakulteta? Da li si tražila posao u svojoj struci?
Da budem iskrena prva misao nakon završetka fakulteta je bila da nikada neću naći posao. Sada , iz ove pozicije, vidim da je takvo razmišljanje bilo jednim dijelom proizvod uticaja okoline i ljudi oko mene. Bojala sam se izlaska na tržište rada usljed ogromne količine negativnih vijesti kojih sam se naslušala. Poslala sam tri aplikacije za posao u svojoj struci, dobila odbijenice i tu sam stala. Sada shvatam da sam pogriješila i da sam trebala biti upornija a ne odustajati na prvo odbijanje. Počela sam razmišljati o odlasku van BiH, a u međuvremenu sam volontirala na nekim manjim projektima. Međutim, htjela sam biti dio radne atmosfere, raditi bilo šta i osjećati se korisnom pa sam prihvatila posao konobarice u lokalnom kafiću.
Činjenica je da mnogi mladi ljudi nakon završetka školovanja očekuju posao u svojoj struci i da dosta drugih poslova smatraju na neki način ponižavajućim. Kakvo je tvoje mišljenje po tom pitanju?
Cijenim i takva razmišljanja, ali u slučaju kada se ti mladi ljudi stopostotno zalažu da stečeno znanje prenesu ili upotrijebe u poslovima za koje su se školovali. Osobe koje znaju šta hoće ne čekuju već ostvaruju svoje ciljeve, ideje, snove. Smatram da takve izjave i dolaze od osoba koje nisu sigurne ne samo šta žele raditi već i da li su uopšte odabrale pravi poziv i koji je bio razlog upisa na studij. Osim toga često okrivljujemo druge, roditelje, okolinu za vlastitu zbunjenost i svjesno odgađamo rješavanje problema koji nas svakako čekaju u životu.
Koliko dugo si radila na radnom mjestu konobarice ?
Iako sam obavljala svoj posao konobarice što sam najbolje mogla shvatila sam već nakon godinu dana da želim nešto drugačije. Saznala sam za projekat volontiranja sa djecom u vrtiću u Njemačkoj te sam tu vidjela priliku da se usavršavam i naučim jezik. Činjenica je da sam u isto vrijeme razmišljala da ipak ostanem. Bilo mi je krivo što ne mogu da ostvarim posao u svojoj struci tu gdje sam rođena i gdje sam se školovala. Već sam planirala kako ću se vratiti iz Njemačke i opet tražiti posao ovdje u svojoj struci. I onda se desilo ovo sa Ditom industrijom deterdženata u Tuzli.
A šta je to što se desilo sa Ditom?
Pripremajući se u ljeto 2015. za odlazak u Njemačku čula sam da industrija Dita pokreće proizvodnju. Prva misao mi je bila – ako Dita pokreće proizvodnju nešto se pozitivno dešava. Pozitivno u odnosu na sve negativne vijesti koje su bile plasirane u javnosti. To je bio razlog da odem u fabriku i ponudim im svoju pomoć. Vidite, meni je to bio logičan korak. Radnici su godinama čuvali fabriku od propasti, borili se za njen opstanak i meni je to bio dovoljan razlog da odem i vidim da li mogu na neki način doprinjeti svojim sposobnostima.
Znam da će se mnogi sad zapitati koji je tvoj interes bio tu?
Nikakav interes ja tu nisam tražila. Ja sam se spremala za Njemačku, viza je bila gotova, papiri spremni. Jedina moja namjera je bila pomoći im, ako je to moguće. Nisam uopšte razmišljala kakva će biti reakcija i da li će je uopšte biti. Imala sam par mjeseci do odlaska i nisam ih htjela provesti sjedeći kod kuće kad je već postojalo mjesto na kojem sam mogla korisnije provesti preostalo vrijeme.
A kakva je bila reakcija u fabrici na ponuđenu pomoć s tvoje strane?
Njima je bilo čudno šta ja sad tu tražim. Morate razumjeti da su ti ljudi bili prevareni više puta i teško su više kome vjerovali. Ni sami nisu bili sigurni da li će opstati. Iako su očekivali podršku javnosti i građana nisu baš očekivali da će neko doći na vrata i ponuditi svoju pomoć na ovaj način. Rekli su mi se javiti ako se ukaže prilika, no niko se nije javio.
Ja sam otišla opet nakon 7-10 dana da provjerim da li se situacija promijenila ili da možda nisu zaboravili na mene. Tada sam dobila odgovor od šefice kontrole da mogu dolaziti volontirati kad god imam vremena.
Kasnije sam shvatila da su me pustili da vide da li sam ozbiljna i stvarno zainteresovana.
U čemu se sastojao tvoj volonterski angažman u fabrici i koliko je trajao?
Ja sam planirala volontirati do polaska u Njemačku. Prvi dan mog volontiranja je bio 21.7.2015 i tokom mjeseca jula i augusta sam išla skoro svaki dan u fabriku. U fabrici je funkcionisao slijedeći sistem – svi rade sve bez obzira na nivo obrazovanja. To je bilo posebno iskustvo za mene. Svi smo bili jednaki i radili smo za isti cilj – opstanak fabrike. Ostali radnici su vrlo brzo prepoznali moj trud i volju te su me prihvatili kao dio tima. Boravak u fabrici je za mene bio i vid edukacije jer stvari koje sam tamo naučila su na fakultetu bile samo dio teorijske nastave. Radila sam sve – od pakovanja proizvoda, lijepljenja etiketa, labaratorijskih analiza…
Vrlo brzo se približio kraj augusta kada sam trebala otputovati za Njemačku. Nekako pred moj odlazak počela su priče po fabrici da bi mogla ostati i raditi tu pripravnički. Koliko god bila riskantna odluka meni je to bilo dovoljno da odustanem od odlaska u Njemačku.
Znači, odustala si od odlaska u Njemačku i odlučila ostati i čekati na konkurs za pripravnički na kojem je bilo upitno da li ćeš biti primljena. Šta je bio razlog takve odluke?
Ima poslova za koje ljudi kažu da ih toliko voliš da se ta ljubav ne može platiti. Ja sam se zaljubila u fabriku. U to mjesto. U radnu atmosferu. U činjenicu da je čovjek kao glavni pokretački faktor održao fabriku na životu. U zajedništvo. Iako radnici ni sami nisu bili sigurni da će se održati pozitivni val proizvodnje u fabrici i šta će biti sa njihovih radnih mjesta oni su mene odmah prihvatili, govorili su mi kako sam ja njihova i kako ću ostati tu raditi. Ta podrška mi je mnogo značila. Zadnji dan mog volontiranja kada sam otišla da se oprostim sa radnicima , stala sam i rekla sebi : “Šta ti ovo radiš, trebaš ostati tu pa šta god se desilo”. Ostala sam i čekala konkurs te sam u novembru 2015. i zvanično primljena na pripravnički.
Kakva je bila reakcija tvoje porodice i prijatelja na ovaj tvoj potez? Volontirala si par mjeseci bez naknade, odustala od odlaska u Njemačku i nakon riskantnog poteza dobila pripravnički u fabrici čiji je opstanak i dalje upitan.
Mišljenja su bila podijeljenja, tako je na kraju krajeva uvijek u životu. Jedni su bili uz mene i podržavali me. Drugi su mislili da je sve to uzalud i da trebam drugačije pristupiti pronalasku posla, da ova država propada i da ne trebam ostati ovdje.
Roditelji nisu bili za moj ostanak i oni i dalje sumnjaju da će fabrika opstati. Razumijem ih, njih je strah za mene. Međutim, nakon nekog vremena vidjeli su da ja dolazim kući sretna i da idem zadovoljna na posao pa su mi počeli davati podršku.
Kolege sa fakulteta su u početku bili skeptični. Kada su vidjeli da sam uspjela dobiti posao počeli su mi se javljati i raspitivati se da li i za njih ima mjesta.
Mislim da je ovaj moj primjer pokazao i meni i drugima da se prilike ne čekaju već stvaraju. Ljudi se ne usuđuju na prvi korak jer se plaše neuspjeha. Slušaju druge umjesto sebe. Gledaju prepreke umjesto cilj. Svi čekaju da se nešto ili neko desi umjesto da svako od nas pojedinačno bude taj neko ili to nešto.
Evo, pravi primjer je sama situacija sa fabrikom. Kada su radnici krenuli sa štrajkom, niko nije vjerovao da će uspjeti. Čim su stvari krenuli nabolje odjednom se pojavio veliki broj ljudi koji žele pomoći, mediji su preplavili javnost sa pričama i fotografijama o fabrici. Svi su se odjednom željeli slikati sa radnicima i proizvodima.
Tako se I mi sad s tobom fotografišemo (smijeh).
Kad smo kod toga, na društvenim mrežama se pojavila tvoja fotografija na kojoj guraš kolica sa malterom. Možeš li nam reći o čemu je riječ?
Fotografija je nastala prilikom izgradnje parovoda koji je trebao omogućiti nastavak rada fabrike. Već se približavala zima, radili smo u fabrici bez grijanja, a proizvodnja praškastog deterdženta nije bila moguća dok se parovod ne izgradi. Na dan radova do fabrike je došla vijest kako je potrebna dodatna pomoć na samoj izgradnji. Naravno da sam odmah, zajedno sa još par radnica, otišla i uhvatila se posla – kolica tačnije. Svi smo bili svjesni koliko je bitno da parovod što prije profunkcioniše.
U fabrici je generalno ravnopravan odnos žena i muškaraca u pogledu poslova – kod nas je to praktično sprovedeno bez puno priče. Već sam spomenula da sam tokom volontiranja radila sve poslove bez razmišljanja. Nikome od nas u opisu posla nije pisalo – izgradnja parovoda. No, neke stvari koje osjećamo da su ispravne se rade bez poziva, molbe ili pismenog naređenja. Još je nešto bitno u činjenici da sam bila na svim poslovima – naučila sam da cijenim radno mjesto svakog radnika.
Na početku našeg razgovora si spomenula da su negativne informacije koje su mediji i okolina svakodnevno plasirali uticali da vrlo brzo odustaneš od traženja posla. Sada, kada si direktno zaposlena u fabrici i imaš svoje iskustvo, kakvo je tvoje mišljenje – da li je slika koju mediji šalju realna?
Ja sam se sad uvjerila da je jedina ispravna slika ona koju vlastitim iskustvom i uvidom u situaciju dobijemo. Jedno vrijeme u medijima je bila samo negativna priča oko fabrike. A onda su se odjednom počele plasirati samo pozitivne informacije. Ništa od toga nije bilo u potpunosti tačno, usudim se reći da je više bilo netačnih nego tačnih informacija.
Slična stvar je i sa konkursima za posao. Često naiđemo na informacije kako je već neki konkurs namješten i ni ne pomišljamo da se prijavimo. Ja prva sam upravo zbog takvih vijesti odustajala od apliciranja umjesto da sam “u inat” slala prijave.
To zastrašivanje i obeshrabrivanje i odgovara onima na koje se mi stalno žalimo – političare. Pa evo, u skladu sa ovom aktuelnom situacijom masovnog odlaska mladih, neki dan u priči mi je jedna radnica rekla kako mi gubimo vrijeme ovdje i kako treba bježati odavde. Prvo što mi je palo napamet je – a što bi to ja bježala, neka bježe oni koji kradu i koji imaju zbog čega bježati. Zar to nije logičnije od masovnog odlaska pametnih i sposobnih ljudi koji se trenutno dešava? Puno je nelogičnosti u ovoj državi ali je isto tako puno pozitivnih primjera o kojima niko ne piše. To se mora promijeniti.
Hvala ti Nefisa što si podijelila svoje iskustvo s nama.
Možeš li još za kraj podijeliti sa čitateljima neku pouku koju si izvukla iz ovog iskustva?
Svi mi sanjamo o uspjehu ali nismo uopšte svjesni da postoji određeni put koji treba preći do tog uspjeha. I taj put nosi sa sobom svašta, i lijepo i ružno. Da bismo se izgradili kao ličnosti svaki korak je bitan. Da nam je gaziti velikim koracima a male preskočiti. To jednostavno ne ide tako.
Ja razumijem da mladi ljudi koji su na regularan način završili fakultete i koji nemaju nekoga ko bi ih pogurao (tzv. štela) gledaju na svoje vršnjake koji imaju tu vrstu podrške sa ljutnjom i nevjericom. Kriva nam je država, političari, sistem… u međuvremenu, život prolazi.
Momenat kada čovjek postane svjestan svojih sposobnosti i moći koju ima u svojim rukama te se usudi preuzeti odgovornost i napraviti prvi korak nevjerovatno kako se stvari počnu razvijati u pozitivnom smjeru. Da li je taj prvi korak odlazak u Njemačku ili ostanak ovdje, to je manje bitno. Najteže je priznati sebi da si u potpunosti odgovoran za sebe i svoj život. Ovdje i u Njemačkoj.
Autorica teksta: Nela Atlić iz Tuzle, studentica Pravnog fakulteta i inicijator projekta Sadimo i Rastimo. Zajedno sa prijateljicama, prijateljima i prirodom ima za cilj misliti globalno, a djelovati lokalno – promovisati svjesnost o zdravlju tijela (prirodna kozmetika i organska lokalna hrana), zdravlju duše (volonterske akcije, organizovanje seminara i radionica sa ciljem povezivanja ljudi) i ukazivati na postojanje i djelovanje sposobnih, pametnih i poduzetnih ljudi u Bosni i Hercegovini.
https://www.facebook.com/
Autor fotografija: Davor Matošević iz Tuzle, profesionalno se bavi fotografijom i muzikom. Diplomirani je pedagog-psiholog, orijentiran na duhovno pomaganje ljudima.
https://www.facebook.com/