Foto: Enisa Kalfić
Karl Lagerfeld ima poznati citat koji glasi: ,,Trenerka je znak poraza. Izgubili ste kontrolu nad svojim životom pa ste kupili trenerku“. Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih modnih kreatora itekako je znao što je moda. On je bio bogat i uspješan muškarac na poziciji moći, koji trenerku na ženi ne bi mogao tolerirati. Na njegovim modnim revijama nije bilo mjesta za žene koje vole nositi trenerke.
Ženama je u mnogim državama svijeta kroz povijest bilo zakonom zabranjeno nositi hlače, pa tako i trenerke. Bile su primorane nositi suknje i haljine, čak i kada to nisu željele. Pojavom i razvojem feminizma, žene su se uspjele izboriti za prava u raznim oblastima života, pa između ostalog da se mogu oblačiti kako god žele.
Ali i dan danas, u 21. stoljeću, postoje muškarci kojima smeta jer žena nosi trenerku. Da li žena mora brinuti hoće li ju neki muškarac osuđivati jer ona nosi trenerku, a ne suknju? I što će taj muškarac misliti da je ona nezaposlena osoba koja nema kontrolu nad svojim životom? Možda ona baš ima kontrolu nad svojim životom. Možda je vrlo uspješna žena koja svaki dan ostvaruje nove ciljeve.
No, što je zapravo feminizam? Koji je njegov cilj? Prema svojoj definiciji, feminizam je niz društvenih pokreta, političkih pokreta i ideologija koje imaju za cilj definirati, uspostaviti i ostvariti političku, ekonomsku, osobnu i socijalnu jednakost spolova. Podrazumijeva također i napore za promjenu koji uključuju borbu protiv rodnih stereotipa i nastojanje da se uspostave obrazovne i profesionalne mogućnosti za žene jednake onima za muškarce.
Feministički pokreti zagovarali su i nastavljaju kampanju za ženska prava, uključujući pravo glasa, zarade poštene plaće, jednake plaće i otklanjanje razlike u plaćama među spolovima, posjedovanje imovine, obrazovanja, jednaka prava u braku i porodiljski dopust. Feministkinje su također radile na osiguravanju pristupa legalnim pobačajima i socijalnoj integraciji i zaštiti žena i djevojčica od silovanja, seksualnog uznemiravanja i obiteljskog nasilja. Promjene u odijevanju i prihvatljivoj tjelesnoj aktivnosti često su bile dio feminističkih pokreta.
Feminizam je bio najprije prisutan u drevnom Egiptu, u periodu prije Kristova rođenja. Egiptom su tada vladale faraonke kao što je Kleopatra, koja je veliki simbol egipatske povijesti, a kasnije je postala i popularna u filmovima, glazbi i umjetnosti. Osim nje, Egiptom je vladalo još oko dvadeset faraonki. U tim vremenima žene su imala sva potrebna prava u Egiptu, išle su na posao, bavile se plesom, pjevanjem, šminkanjem, proizvodnjom parfema i slično. Bile su štovane kao boginje i bile su iznimno cijenjene jer su mogle rađati djecu.*
*Više pogledati ovdje: https://en.wikipedia.org/wiki/Feminism_in_Egypt
U drugim zemljama svijeta nije bilo uobičajeno da žena vodi državu. Dok se feministkinje nisu počele zauzimati za prava žena, žene su bile domaćice. Bile su kod kuće, brinule se o djeci, te čistile kuću i spremale ručak svom mužu. Tek poslije Prvog svjetskog rata su žene u Americi dobile pravo glasa, dok su u Francuskoj pri završetku Drugog svjetskog rata dobile pravo glasa. Pored toga, mogle su ići na posao, obrazovati se i raditi sve ono što su radili i muškarci.
Neke od najpoznatijih feministkinja su Simone de Beauvoir, Eleanor Roosevelt, Marlene Dietrich, Betty Friedan, Gloria Steinem, Angela Davis, Maya Angelou, Alice Walker, Malala Yousafzai i mnoge druge.
Feministkinjom sebe smatra i sedamnaestogodišnja srednjoškolka Enisa Kalfić, koja unatoč svojoj mladosti, ima već vrlo razvijene stavove prema važnosti feminizma za svaku ženu i djevojku.
,,Iako se danas izraz feminizam koristi uz negativnu konotaciju, ono što za mene riječ feminizam historijski gledano predstavlja jeste borba tada marginaliziranih i diskriminiranih žena za ljudska prava koja su im bila uskraćena“ – objašnjava Enisa što zapravo feminizam za nju znači.
Opisala je također što zapravo znači biti feministkinja u današnjem svijetu.
,,Biti feministkinja znači vjerovati da bi svaka žena trebala biti u mogućnosti koristiti svoj glas i iskoristiti svoj potencijal, te da bi žene i muškarci trebali zajedno raditi na uklanjanju barijera i zaustavljanju pristrasnosti koje žene i dalje drže“ – navodi Enisa.
Mnogi ljudi Bosnu i Hercegovinu i dalje smatraju patrijarhalnom državom, gdje muškarci i dalje vode glavnu riječ. Međutim, i na našim prostorima se polako feminizam uključuje i osnivaju se mnogobrojne udruge koje pomažu ženama da se izbore za svoja prava. Pomažu im također u zaštiti od raznih vrsta nasilja, te pružaju podršku i utjehu.
Delila Hasanbegović i Amina Dizdar, programske koordinatorice za prava žena u okviru Sarajevskog otvorenog centra, dale su odgovor na brojna pitanja koja se tiču feminizma i ženskih prava u Bosni i Hercegovini.
Dotaknuvši se teme o zaposlenju za žene u odnosu na muškarce, one navode sljedeće: ,,Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH garantira se ravnopravnost po osnovu spola u procesu zapošljavanja i zabranjuje se diskriminacija na osnovu spola u radu i radnim odnosima, u ponudama i oglasima za zapošljavanje, pri popuni slobodnih radnih mjesta, kao i u situacijama davanja otkaza. Zabranjeno je, između ostalih, uskraćivanje jednake plaće za rad jednake vrijednosti za oba spola, kao i seksualno uznemiravanje i uznemiravanje na osnovu spola.“
Kako kažu, situacija u Bosni i Hercegovini je još uvijek takva da nije uspostavljen povjerljiv i bezbjedan sustav za podnošenje žalbi u vezi s diskriminacijom na osnovu spola i seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu.
,,Podaci o tome se ne evidentiraju, ne postoji sudska praksa procesuiranja slučajeva diskriminacije, također je i pravni okvir koji uređuje diskriminaciju na osnovu spola u oblasti rada i zapošljavanja u BiH fragmentiran i u praksi nekonzistentan.“ – navode Delila Hasanbegović i Amina Dizdar.
Dodaju također da su podaci iz Agencije za statistiku BiH pokazali da su žene brojnije među nezaposlenim osobama, kao i manje aktivne na tržištu rada od muškaraca. Više su zastupljene u uslužnim djelatnostima, a manje u tzv. STEM oblastima (nauka, tehnologija, inžinjerstvo, matematika).
Kako ističe Agencija za ravnopravnost spolova BiH, u Izvještaju o realizaciji Gender akcionog plana 2013–2017, iako je procent žena koje stiču akademske titule i zvanja magistra i doktora nauka veći od procenta muškaraca, procent žena među višim predavačkim i istraživačkim kadrom (redovni profesori/ce), kao i upravljačkim kadrom univerziteta je znatno niži.
Romske djevojčice i mlade žene su skoro pa u cijelosti isključene iz obrazovnog sustava. Podaci Agencije za statistiku BiH govore da stopa pismenosti Romkinja između 15 i 24 godine starosti iznosi 68,9% u odnosu na skoro 99% među ostalim ženama u BiH. U školskoj 2015/2016, samo 44% Romkinja je bilo uključeno u redovno osnovno obrazovanje, skoro 80% njih ne istraje do kraja ove faze školovanja, a samo 4,5% završi srednju školu.
Kada je riječ o seksualnom i reproduktivnom zdravlju žena, Udruženja žena s invaliditetom ukazuju na probleme u pristupu ginekološkoj zaštiti i zaštiti trudnica. U BiH samo par ginekoloških ordinacija u većim gradovima ima odgovarajuće stolove za ginekološki pregled žena koje koriste invalidska kolica. U Alternativnom CEDAW izvještaju ističe se da u cijeloj BiH postoje samo četiri ginekološka stola koja je moguće prilagoditi kako bi se izvršio transfer žene u kolicima, i to u Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli i Bijeljini. I u tim slučajevima, žene svjedoče o tome da medicinsko osoblje loše rukuje opremom, ustručavaju se i ne znaju pružiti pomoć ženi s invaliditetom. To dovodi do toga da žene s invaliditetom izbjegavaju da koriste zdravstvene usluge, liječniku odlaze samo u slučaju značajnih tegoba i gotovo uopće ne obavljaju preventivne preglede.
Prisustvo žena u Oružanim snagama iznosi oko 7%, dok prisustvo u policiji iznosi oko 8%.
Kada je riječ o stanju s feminizmom i ženskim pravima u Bosni i Hercegovini, Amina Dizdar i Delila Hasanbegović navode da postoje brojni zakoni koji se bave tim pitanjima, ali praksa je drugačija.
,,Pojedini zakoni u BiH još uvijek nisu harmonizirani sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, poput Zakona o Vijeću ministara BiH, kao i zakoni o vladama entiteta i kontona koji ne sadrže odredbu o obaveznoj ravnopravnoj zastupljenosti oba spola (najmanje 40% manje zastupljenog spola).* Nijedna politička partija u svojim rukovodećim organima nema 40% žena, niti ijedna parlamentarna stranka u enitetima i na državnom nivou ima ženu na čelu stranke. Prosječna zastupljenost žena u vladama kantona iznosi 14,49%.“ – navode programske koordinatorice za ženska prava.
*Više pročitati ovdje: https://soc.ba/site/wp-content/uploads/2019/12/Narandz%CC%8Casti-izvjes%CC%8Ctaj-2016.-
Prokomentirale su također i nasilje nad ženama u Bosni i Hercegovini.
,,Oblast nasilja u porodici je regulisana Krivičnim zakonom FBiH, RS, kao i Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH i RS, te porodičnim zakonima. Vrlo važan dokument koji je neophodno spomenuti kada govorimo o nasilju u porodici je Istanbulska konvencija, odnosno Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.“
BiH je ovu konvenciju ratificirala 2013. godine, obavezujući se da uskladi svoje zakone s odredbama navedenim u Konvenciji. BiH još uvijek nije izvršila harmonizaciju krivičnih zakona sa Konvencijom pa tako ne postoje krivične sankcije za psihičko nasilje, osim kao oblik nasilja u porodici, sankcije za sve seksualne činove za koje nije dat pristanak.
,,Krivični zakonik RS je izmijenjen 2017. godine tako da sada sadrži odredbe kojima se kriminalizira prinudna sterilizacija, genitalno sakaćenje žena, prinuda, proganjanje, spolno uznemiravanje i prinudno zaključenje braka“ – dodaju Amina Dizdar i Delila Hasanbegović.
Što se tiče pružanja pomoći žrtvama nasilja, navode da u Bosni i Hercegovini postoji devet sigurnih kuća koje djeluju u okviru nevladinih organizacija koje su ih formirale. Od toga se šest nalazi u Federaciji BiH, a tri u Republici Srpskoj. Međutim, navode da se sigurnosne kuće suočavaju s mnogo problema kao što su manjak kapaciteta ili nedovoljno financijskih sredstava.
U protekle dvije godine bilo je slučajeva nasilja nad ženama treće dobi koje su 40–50 godina provele u braku sa nasilnikom, te koje su navele da se tek nakon smještaja u sigurnu kuću osjećaju slobodno. Zabilježen je porast ovakvih slučajeva nasilja gdje su žene starije životne dobi uglavnom izložene nasilju od strane svojih supružnika (psihološkom i ekonomskom), ali i nasilju od strane svoje djece (fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje).
Osim nasilja u obitelji, žene u svakodnevnom životu bivaju žrtve rodno zasnovanog nasilja van obitelji. Tu spada i pozivanje na nasilje kroz medije i izjave javnih ličnosti. Prilikom izvještavanja o ovom nasilju, mediji koriste senzacionalističke naslove, te se u samim tekstovima koriste rodni stereotipi da bi se odgovornost za pretrpljeno nasilje prebacila na žene, te smanjila uloga i krivica počinitelja.
Jedan od primjera napada na žene putem društvenih mreža i pozivanje na nasilje nad ženama, naveden je u Narandžastom izvještaju 5 (izvještaj o stanju ljudskih prava žena u BIH, u periodu 2016.-2019. godine), a tiče se youtube videozapisa kojeg je objavio i snimio bosanskohercegovački Youtuber, Amir Hadžić. Videozapis nosi naziv ,,Današnje djevojke“. U tom videu Amir Hadžić predstavlja ženske osobe kao seksualne objekte, opravdava silovanje i potiče na nasilje nad ženama. Amir Hadžić započinje govor mržnje tvrdnjom da pokrivene djevojke čuvaju moral, a one koje su „razderane, razgolišene“ ne mogu biti nazvane „normalnima“. Nakon toga, izjave u videu baziraju se na vrijeđanju ženskog tijela kako bi ukazao na „poruku“ koju žene šalju svojim izgledom, odnosno oblačenjem koje ističe njihove dijelove tijela. Žene koje na taj način „reklamiraju“ svoje tijelo se opisuju kao „loše supruge, još gore majke“, te je sasvim očekivano da ih muškarac u takvom braku „degeneči, nabije boksom, nabije nogom…“, čime se otvoreno poziva na nasilje nad ženama. Amir Hadžić opravdava silovanje izjavom „onda kaže desilo se silovanje… Pa gdje se neće desiti?! Sama provociraš momčiće!“.
Feminizam se upravo i bori protiv ovakvih napada muške populacije. Prvenstveno zagovara slobodu, bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, obrazovanje, posao i seksualnost. Između ostaloga se bori i za slobodu da žene mogu izgledati i živjeti kako god žele i da nitko nema pravo to zloupotrebljavati.
Važno je slušati poruke feminizma i feministkinja, jer su one te koje su zaslužne što žene danas mogu ići na posao, obrazovati se, otvoriti svoju firmu, voziti auto, ići u vojsku, biti policajke, biti predsjednice država i slično. Također i da javno mogu izraziti svoj stav prema određenima stvarima. Učinile su brojne važne stvari za žene današnjice, pokazale su hrabrost i snagu i da mogu dovesti do pozitivnih promjena. Iako se žene i danas suočavaju s osudom i diskriminacijom, ne znači da nekada neće biti bolje. Svi zaslužuju imati svoju slobodu da izgledaju i žive kako žele, sve dok ne ugrožavaju tuđi život.
Piše: Ivona Lujić