25. novembar… Za mnoge je to sasvim običan dan u kojem se ne krije ništa posebno. Za građane BiH bi trebao biti sretan jer je to Dan državnosti njihove domovine. Ali ne, građani ove zemlje koja se prije toliko godina ponovo „rodila“ i izdigla iz pepela nisu sretni, naprotiv. Svi nekud trče, žure kao da nikada neće stići na cij. A pitate li se možda gdje ili za čim trče? Reći ću Vam. Pokušavaju stići onaj najvrjedniji dar od Boga – život, noseći pritom teret sumorne svakodnevnice. Mnogo toga se promijenilo, onaj čar zajedništva među nama više nije prisutan. Kao da se skriva u tami i čeka da ga ponovo pronađemo. Iako to vrijeme poznajem samo iz priča ja sam ga već odavno zamislila u svojoj glavi. I znate šta, prelijepo je. Svi kažu, da je to bilo „zlatno doba“ u kojem bi željeli živjeti mnogi. Živjeti, i doživjeti ljubav, zajedništvo, empatiju prema drugom i drugačijem. To su dani kada su ljudi živjeli ljubav i zajedništvo, kada su imali saosjećanje za drugog, bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Vjera je naše pravo, to je dio svakog pojedinca. Trebamo je voljeti, jer ona nas ljubavi i zajedništvu uči, da volimo svoje, ali i poštujemo drugačije. Nacija je naše lično uvjerenje o pripadnosti, ali ona ne bi trebala preopterećavati naš um. Jer dobrog čovjeka čine dobra djela i ljepota kojom je protkana njegova duša. Ljepota nečije duše često je neprimjetna zato što takva osoba se trudi biti svačija, a najmanje svoja. Mozak njome upravlja, srce meko kao svila je vodi, teži ka ispravnosti i slobodi, put trnovit spremna je preći samo da djela budu jača od riječi. ZATO DRAGI GRAĐANI BIH, SPONA ZAJEDNIŠTVA, NEKA NAS UVIJEK VEŽE ČAK I ONDA KAD JE NAJTEŽE! VOLIMO SEBE, VOLIMO DRUGE LJUDE, ZAJEDNO GRADIMO BOLJU I SRETNIJU BIH, PA ŠTA BUDE!
Napisala: Lejla Ibrahimi