Noćas za njih volimo. Danas nema suza, nema krikova, samo tišina koja boli jače od svakog vriska.Nije baš da mi je jasno zašto sam toliko vezana za Kapiju, ali svaki 25. maj imam potrebu da šutim, da odam počast 71 mladoj duši.
Jutros otvaram jutarnji program, znam teško mi je gutam suze i izgovaram: „Dobro Vam jutro dragi slušaoci, danas nisam vesela i neću Vam prvu kaficu uljepšavati lijepim notama, danas se sjećamo mladosti Tuzle, danas se sjećamo nevino ubijene djece, njih 71. Nisam vesela kao obično i danas cu nešto drugačijim tonom govoriti Vama“.
Dok sam to izgovarala gutala sam suze, puštala „atomski s desna“ i tražila iste arhivske snimke kao i prošle godine. Pričala sam slušaocima o Kapiji iz perspektive klinke koja je tad imala nešto više od sedam mjeseci. Neki strašan pritisak, pola sata se spremam da pročitam 71 ime i prezime, oni nisu samo broj u statistici, to su djeca, to su priče životne, to su braća i sestre, to su djevojke i momci mojih sadašnjih godina.
Nešto više od dvije decenije poslije, mladost moga grada opet pije kahvu na Kapiji, opet se okupljamo na istom mjestu, opet je to centar lijepih dešavanja, ali sad samo sa 71 imenom pred našim očima, sa 71 pričom i životom.
Svake godine do ove slušala sam tišinu koja boli, sirene koje „ubijaju“, gledala sam majke koje plaču kao da je to danas bilo. Njima je vrijeme stalo kad i srca njihove djece. Prosječna dob ubijenih je 23 godine. Ja danas imam 23 godine, završila sam fakultet, vodila sam program posvećen mojoj Kapiji, prijateljima, braći i sestrama, mojih prijatelja. Imam još mnogo snova i želja, a njihovi su prekinuti na današnji dan.
Ove godine, neću čuti sirene, neću slušati tišini i neću gledati u oči dežurne doktorice iz te noći koja stoji pred spomen obilježjem i na pogledu joj se vidi da film vraća u glavi, ali će isto da me boli.
Neću Vam znati objasniti zašto Kapija u meni budi taj neopisivi osjećaj, zašto to zborno mjesto ljubavi budi mi suze jer imala sam sedam mjeseci, ali znam da ću da pamtim Kapiju i pričam svojim klincima koji će dolaziti na to zborno mjesto, kako je 1995. baš tu ubijen 71 osmijeh, isto toliko ljubavi, djece i životnih priča.
Neka se Kapija nikome ne ponovi, u večeri bez najbližeg ne zakorači!
Piše: Anisa Mahmutović