Ja sam stariji čovjek, starijih shvatanje i držim do onih starijih vrijednosti. Još uvijek dijelim ljude na dobre i lošije. Cijenim poštenje i iskrenost, iako je to danas bezvrijedno. Smatram da svaki čovjek ima pravo da živi svoj život onako kako misli da je najbolje. Da svako ima pravu na vjeru. Bez obzira koja je to vjera. Isto tako moramo dati pravo ljudima da nevjeruju, jer svi imamo različita viđenja svega, pa i vjere. Vjera svakog čovjeka je privatna stvar i niko ne treba da ga prisiljava na jedno ili drugo. Vjera u nešto ili nekog ne čini čovjeka ni boljim niti ”gorim”. Naša djela i ponašanje određuju našu vrijednost. Prva i najvažnija karika ljudskog društva je familija kojoj se ne smije oduzimati pravo da sama odlučuje kojim putem krenuti. I… ima toga još mnogo, mnogo, ali… ovdje ću stati. Stat ću jer želim pisati o onom što za mene je ”najvažnije” u životu.
”DRžAVA je važnija i od babe i od mame i od brata i od sestre. Važnija je od amidže i daidže i… amidžinice” veli Josip Pejaković u svojoj monodrami Država i papci. I da nastavim sa Josipovim riječima: ”Država je tu da te… drži”, a ja bih još dodao: ”Dok imaš državu imaš i nekoga za koga se možeš ”držati” u slučajevima raznih neprilika u životu.” Evo, gledam ja kako to funkcioniše ovdje u ovoj Švedskoj. Da bi dijete došlo na svijet potrebna je samo mama. Jer ”babo” je tamo negdje u nekom hladnjaku ostavio svoje ”sjeme”, pa bujrum, neka uzme ona koja želi dijete, ali neće da se mora brinuti ili ”trpjeti” neku drtinu. I nakon devet mjeseci na svijet dolazi ono živo čeljade od dvije, tri ili četiri kile žive vage. U međuvremenu se i ”majka” predomisli. Neće ni ona to malo čeljade što čim se rodi počne da se dere, traži i zahtijeva. I, šta onda? Da li je to biće od dvije, tri ili četiri kile žive vage krivo što je doslo na ovaj dunjaluk? Vala… nije. E, kad nije da li ga treba kazniti pa da se pretuca od familije do familije koje ga ne žele, ali eto onako zbog sevapa ga prihvate. Šta uraditi sa tim živim bićem od dvije, tri ili četiri kile žive vage?
Sigurno bi to bilo jako osjetljivo i delikatno pitanje u našoj BiH, ali ne i u Švedskoj jer… ima tu država. Ona će da ”drži” to dijete. Postoje propisi koji tome djetetu obezbeđuju sigurnu budućnost i životnu šansu. Ne treba nikog glava da zaboli zbog djeteta. Čitaj samo šta država kaže u svojim tefterima. Imaju tu i novci i sve što je potrebno za to dijete dok ne odraste. A kada je punoljetno, onda mu se nude različite mogućnosti. Nudi mu se sigurnost na različite načine. Jer to dijete ima državu koja ga ”drži”. U ovoj državi nema nikakvih torova, gdje svaki gazda svoju marvu drži. Marvu koju je ošišao iz desnog uha i ofarbao svojom ”farbom”. Tako da se marva jednog gazde ne miješa sa marvom drugog ili trećeg gazde. U ovoj državi je sva ”marva” iste vrijednosti. A kako je to kod nas u BiH?
Bosna i Hercegovina je jedna lijepa i predivna zemlja u kojoj su sve do nekih 30-tak godina unazad živjeli ljudi. Bosanci i Hercegovci koji su radili, živjeli od svoga rada i na svome. E, onda se pojaviše neke ”gazde” koje te ljude podijeliše u ”naše” i njihove. A čim nesto podijeliš, moraš i obilježiti da znaš šta je tvoje. A kad već imaš svoju ”marvu” moraš je držati podalje od tuđe marve da se ne ”miješaju” ni na koji način. Zato su te ”gazde” sagradile svoje torove na zemlji bosanskoj koju su između sebe podijelili. Ali… nije to sve tako jednostavno. Ne može se sva bosansko-hercegovačka ”marva” u tri tora svrstati, ima, bolan, i nas kojima se nijedna od tih farbi koje ”gazde” nude ne sviđaju. I mi… mi nismo ofarbani. Krećemo se između torova, ali nas gazde ne vole. Koriste svaku priliku da nas ”natakare” na nešto te nas se riješe za sva vremena. Ne pripadaš ni jednom toru, nemaš nikakva prava niti garancije. A pojavom nacionalnih torova prestala je sa djelovanjem država Bosna i Hercegovina.
Mi imamo sve državne ustanove, rukovodeća mjesta na kojima su se smjestili papci koji glume državu i državne organe. Ali mi nemamo DRŽAVU koja će da nas drži. Ulogu države imaju torovi u kojima se marva drži. Marva sa istom farbom iza desnog uha, kako se ne bi miješala sa marvom drugih boja. A kad ti nemaš državu, onda ti džaba i daidža i amidža i daidžinica, ako nije u rodu sa gazdama torova ili ako ne pripada istoj vrsti psa čuvara koje gazde imaju. Ko će bolan nas da ”drži”? Niko. I zato ljudi napuštaju vjekovne ”pašnjake” na kojima su se rađale generacije i generacije. Bježeći od ”gazda” koji u svojim torovima ne dozvoljavaju da se misli ili govori osim onog što gazda želi, živa čeljad bosanska traži svoje mjesto u Europi ili drugim dijelovima svijeta. U ratu je ubijeno preko sto hiljada bosanskih duša. Preko jedan milion je protjerano preko ”grane”. Po završetku pokolja u BiH vratili su se neki. Ali… kada su shvatili da BiH nije država koja ”drži” svoj narod pod svojom zaštitom, te da je država podijeljena na torove, narod je počeo bježati. Do sada je više mladih ljudi pobjeglo iz ”torova” nego što ih je ratom protjerano. I svake godine se prazne torovi bosanski, a gazde se ne mogu dogovoriti oko podjele pašnjaka i ono sto je ”marvi” potrebno. Doduše, ne brinu gazde, jer pristiže novac nešto kao pomoć za ishranu onih u torovima, ali većim dijelom zajmovi koje gazde uzimaju na osnovu broja ”marve” koja će to jednog dana vraćati.
Sve dok mirno stojimo u svojim torovima gazde će nas koristiti onako kako im se sviđa. Nasu ”mladunčad” će koristiti kako bi zaštitili svoje najdraže od napada pasa iz drugih torova. A njihova ”mladunčad” je na sigurnim mjestima diljem svijeta.
”Čitav život se ovca vuka plaši, a na kraju je pojede čobanin/gazda”.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor