Ja sam N.P. transrodna osoba iz Bosne i Hercegovine (Banjaluke). Sada već imam trideset i kusur godina, pred operacijom sam promjene pola. Iza mene je trideset i nešto godina agonije, sa vrlo malo lijepih trenutaka. Ja sam muškarac u tijelu žene, i to sam oduvijek bio. Muška garderoba, muške igračke, muški sportovi, video igrice, simpatije prema istom polu (ženskom). Kao mali, tj. kao dječak u tijelu djevojčice, a sve dobro pamtim, kao da je jučer bilo, preferirao sam da se igram (družim) sa dječacima. Igre vojnika, policajaca, igre autićima, basket i fudbalske lopte, Sony play station, sve su to bile svakodnevne igre koje sam volio i kojima sam se radovao. U osnovnoj školi, tj. u ratom zahvaćenoj Bosni, bio sam odličan učenik. Imao sam sve petice. U nižim razredima, kada nam je časove držala samo jedna učiteljica, napisao sam vrlo lijep i kvalitetan sastav, na času srpskog jezika, a učiteljica ga je ocijenila ocjenom četiri, umjesto pet. Pitao sam zašto, a ona je odgovorila, zato što gramatički nije pravilno da pišeš u muškom rodu, ti si djevojčica i treba da se izražavaš u ženskom rodu, kako ti i dolikuje, inače rad je odličan. To me je malo uvrijedilo i naljutilo, ali sam i kao tako mali, bio svjestan da živim u konzervativnom društvu i da je priča o polu, rodu, seksu i sl. sramotna i zabranjena. Tako da sam prećutao učiteljičin komentar, a u sebi duboko sretan jer sam se izražavao u rodu kojem pripadam.
Moram biti iskren, da ni ja tad nisam znao šta je transrodnost, niti da osoba može biti transrodna, kao ni da postoji način da se to stanje liječi i promijeni. Prije polaska u osnovnu školu dao sam sebi muško ime i molio da me tako zovu. Roditelji i rođaci su me znali od milja tako zvati, jer su me voljeli i bio sam im simpatičan, a smatrali su da je to moja prolazna faza odrastanja i da je to sve tako sasvim normalno.
Ja sam Dragan, a ne Dragana vikao sam. (Recimo da se tako zovem). Stariji su znali da se šale sa mnom,
rekavši, Kako možeš biti Dragan, gdje su ti brkovi i brada? Odgovarao bih, još sam mali da bi mi rasli brada i brkovi.
Ne volim da se hvalim, ali imao sam smisla i talenta za dodatne hobije i aktivnosti mimo škole. Igrao sam u to vrijeme dobro košarku, i pobjeđivao starije i rastom više dječake i djevojčice od mene. Zbog te ljubomore znali su da mi probuše košarkašku loptu ili je ukradu. Najsmješniji mi je bio komentar jedne kolegice iz razreda, kada je rekla, a ti i ne igraš nešto dobro, ti bacaš loptu na koš i slučajno pogodiš, a onda se umiješala jedna starija djevojčica koja je rekla, pa onda vjerovatno, igrajući i slučajno promašiš. Kada bih igrao šah i matirao protivnika, govorili bi mi da namještam poteze i da varam u igri. Dobro se sjećam i jednog testa iz engleskog jezika kada smo na kursu polagali malo napredniji nivo jezika, negdje B1, kada sam dobronamjerno ispravio jednu kolegicu u nekoj gramatičkoj grešci i objasnio pravilo, ona umjesto da se zahvali ili kaže dobro, odgovorila je, ma šta ti meni objašnjavaš, znam bolje od tebe. Kada je došao završni test, od 100 mogućih bodova, imao sam 88, a ta kolegica 49 i nije položila test, jer je minimum 60 bodova bio potreban za prolaz.
Jedini predmet koji sam slabije poznavao u osnovnoj školi bila je matematika. Fizika i hemija su mi dobro išli, kao i društvene nauke, dok matematika nije baš. Kada bih zamolio kolege koji su bolje poznavali matematiku da mi objasne, to nije niko htjeo, a kada bi mene neko od njih pitao da objasnim nešto iz drugih predmeta, uvijek sam rado i nesebično pomagao. Jednom kada sam se vraćao iz škole, 7-8 dječaka me je sačekalo iza ćoška zgrade, povuklo za majicu, i iza zgrade krenulo da šutira nogama. Branio sam se koliko sam mogao, ali sam protiv njih toliko nisam imao izgleda, oborili su me na zemlju, izbili mi dah i raskrvarili usne. Jedva sam došao kući kada je tortura prestala, Tresao sam se danima i nisam smjeo bez pratnje nekog od porodice ići u školu.
Kada se spremao rođendan jednog djeteta, imućnijih roditelja, stvorila se mala grupa učenika koje ja nagovarala to dijete da nikako, ama baš nikako, mene ne pozovu. Kada bi drugi pitali, a zašto!?
Komentar bi bio, pa šta će nam ta muškobanjasta budala! I naravno, nisam bio pozvan.
Sa mnom su se družili samo djeca širih razumijevanja i shvatanja.
Uprkos svim ovim svakodnevnim omalovažavanjima i vrijeđanima, radovao sam se pubertetu.
Bio sam sto posto svjestan svoje muškosti, iako nikom to nisam htjeo reći. To je bila duboko u meni čuvana tajna. Kupovao sam muške patike, šorceve i majice. Šišao se kratko i crte lica su mi uvijek bile više muške, nego ženske. Poprimao sam izgled, mladog, zdravog, ljepuškastog tinejdžera.
Kako su mi počele rasti grudi, sve više sam pokušavao da ih sakrijem, bio sam zbog toga očajan, pa sam ih pritiskao uskim potkošuljama, a skrivao širokim majicama.
Kada ne bih bio u školi, odlazio sam da igram basket ili fudbal sa mladićima, u druga naselja, izražavao se u muškom rodu i osjećao sreću i zadovoljstvo. Ono što mi je bilo vrlo interesantno je činjenica kako sam tako mlad (12-14 godina) već privlačio poglede simpatičnih i ljepuškastih tinejdžerki. Sve je to djelovalo kao san. Kasnije bih bio tužan što ne mogu da ostvarim kontakt. Najgore su mi bili savjeti i kritike okoline, kako se oblačim, kako se ponašam i da treba da poradim na svojoj ženstvenosti. To je za mene bilo kao smrtna kazna. Ja nemam ništa protiv ženskog roda ni pola, ali tome ne pripadam i to je jednostavno tako. Isto bi bilo kada bi nagovarali košarkaša da obuče fudbalski dres i izađe na teren, a on ne zna igrati fudbal. Tako se ni ja u svom datom polu nisam snalazio, niti u istom uživao.
Sve mi je ovo, ne znajući šta me čeka, bilo smiješno, počeo sam da ističem i naglašavam svoju muškost, uz puno prkosa. Nisam želio ništa žensko. Pritisak na mene je bio sve veći i veći. Sve me je više bilo sram da govorim svoje ime, da se pravdam i izražavam u polu kojeg ne osjećam kao svoj.
U srednjoj školi sam imao problem na samom početku. Davanje nižih ocjena od strane profesora, ismijavanje. Vrijeđanje i provociranje od strane učenika, vulgarnim izrazima, unošenjem u lice, psovanjem i zadirkivanjem, do te mjere da sam morao promijeniti razred.
U novoj sredini me nije niko zadirkivao, ali se nije ni htjeo družiti sa mnom. Bio sam usamljen, ali sam pokušavao živjeti bez stresova, koliko je bilo moguće.
Na silu sam odijevao ženske stvari, da ne bi upadao okolini u oči. Osjećao sam se grozno, nenormalno i psihički uništeno. Od nepoznatih brojeva na mobilni telefon su mi stizale prijetnje, crni mrak ćete progutati, prićemo ti i izgaziti te, pogledaj se na šta ličiš… U takvim situacijama pio sam lijekove za smirenje i jedva mogao zaspati. Teško sam se koncentrisao na učenje, jer sam živio u strahu šta će biti sa mnom. Neljubaznost, poprijeki pogledi i veliki kamen koji je pao pokraj mene i umalo me pogodio, a ne znam ni otkud jepao kraj mene, jedne prilike dok sam pješačio ulicom. Trebao je neko da bude sretan i zadovoljan, da me tim kamenom povrijedi ili usmrti? Presretanja po cesti i uznemiravanja. Četiri godine torture i pakla, a kome da se obratim za pomoć? Vjerovatno mi u ovom društvu u ovakvu priču ne bi povjerovali ili bi smatrali me ludim. Ipak sam odlučio da potražim pomoć psihologa i da vidim kako se mogu izboriti sa problemom. Primali su me razni psiholozi, ali ni jedan, ama baš ni jedan mi nije rekao da sam transrodan i da mi treba pomoć i podrška. Dijagnoza, koju su naši banjalučki psiholozi napisali je psyhoneurosis. Bio sam bez imalo pomoći i razumijevanja od okoline, prepušten samom sebi borbi sa strahom i nepravdom. Niko nije znao kroz šta prolazim i šta se sa mnom dešava, .Jedna žena, jedan prosvjetni radnik iz Banjaluke je čak rekla da možda nisam normalan i da treba da idem u školu za djecu s posebnim potrebama. Kako, tako… vodeći rat sam sa sobom i sa svojom okolinom, završio sam redovno srednju školu, usavršio strani jezik i osvojio par medalja u sportskim natjecanjima u gradu. Na maturi sam nosio, iako me je bila sramota žensku haljinu, i pokušavao biti srećan i nasmijan, da bi me pretkraj večeri namjerno u gužvi neko polio crvenim vinom.
Kako sam bivao sve stariji i odrasliji, tugovao sam što sam transrodan, sekirao se i za ozbiljne stvari i za gluposti, ali i istovremeno osjećao ponos i sreću što sam to što jesam i što ću kad tad naći mogućnost da to stanje promijenim.
Preko medija sam čuo kako se u svijetu radi promjena pola, ali me je bio stid i strah da o tome sa bilo kim razgovaram. Iskreno, plašio sam se te operacije i bio svjestan da je sam proces promjene pola iznimno skup, dugotrajan i bolan. Sve to skupa nije ni najmanje umanjilo želju da to učinim, jer sreća i zadovoljstvo u meni nadmašuju sve strahove.
Moja agonija i patnja nije prestajala, kao ni diskriminacija u društvu. Jedino što je ublažilo moju rodnu disforiju je bila zrelost i mogućnost boljeg rasuđivanja i mudrijeg i pametnijeg razmišljanja i odlučivanja.
Nisam nikad imao emotivnu vezu jer nisam mogao u ovakvom stanju stupiti u odnos sa osobama koje su mi se istinski dopadale. Pokušavao sam i bio bih ismijan i odbačen, pod prijetnjom batinanja (od strane „opasnih momaka“). .Jedino mi je jedna starija djevojka ponudila povremeno intimno viđanje diskretno, iako je imala ozbiljnu vezu sa partnerom. Odbio sam je iz straha od osuđivanja, ismijavanja i mogućeg fizičkog nasilja. Tih dana sam pročitao kako je trans žena, tj. muškarac koji je promijenio pol u ženu, nakon intimnog odnosa sa partnerom u nekom privatnom stanu u Bosni i Hercegovini izboden nožem na smrt. To je bilo zaista jezivo.
Nisam mogao da se ne sekiram i nisam mogao da živim u zabludi. Ludio sam, a opet ipak uspijevao da se ponašam normalno i da idem kroz život. Jeo sam jelo kojem ne osjećam ukus, pio sam piće kao da ga nisam pio. Na ljubav sam i zaboravio šta znači, a kao vrlo mlad bio sam vrlo zaljubljive prirode. Nakon završenog fakulteta nisam mogao nikako naći posao. Dobijao sam samo odbijenice ili ćutanja. Tek kad sam se prvi put zaposlio kao pripravnik, bio sam odmah žrtva mobinga. Radnica je glasno vikala na mene, a šef me kritikovao za grešku koju nisam ni napravio. Platu sam dobio tek četvrti mjesec rada. Nakon godinu dana odrađenog priravničkog staža, neke plate su mi dolazile u zaostatku mjesecima kasnije. Kao da sam radio za džaba.
U dve naredne firme sam isto bio pod mobingom zaposlenih i dobio otkaz, bez prava na žalbu, iako sam istinski normalno, dobro i pošteno radio svoj posao. Jedna od njih bila je državna firma, gdje je skovan podli plan kako da budem izbačen sa posla. Osim stalnog mobinga kojem sam bio izložen svakodnevno u smislu vrijeđanja, provociranja, psovki i sl.(bez da iko ide na disciplinski zbog toga), nekolicina radnih kolega je odlazila mojoj direktorici i prenosila laži, kako loše i nestručno obavljam svoj posao, a još opasnija je bila laž da snimam neke podatke i prenosim dalje, što je bilo strogo zabranjeno. Za ovakvu laž mogao sam dospjeti na sud ili završiti u zatvoru. Ostao sam bez posla, bez obrazloženja i bez prava na žalbu na otkaz.
Prije četiri godine započeo sam svoju tranziciju u glavnom gradu Srbije. Ovo jako dugo traje jer nisam imao uvijek sredstava za putovanje i liječenje. Fond Republike Srpske ne pokriva ni najmanji dio liječenja u procesu promjene pola. Imam pismo preporuke i čekam još jedno. Sve u stranoj državi, jer u svojoj nemam posla, nemam zdravstvenu zaštitu, persektivu, ni bilo šta zakonom uređeno u tom domenu.
Samo ono što mi ova država Bosna i Hercegovina pruža su strah, diskriminacija, mobing, otkaz na poslu, podsmijeh, averzija, tumačenje da sam razmažen ili egocentričan, provokacija, vrijeđanje. Nepružanje zdravstvene zaštite u vidu liječenja i korekcije pola, nemogućnost sklapanja braka, promjene pola u ličnim dokumenatima (prije operacije), nemogućnost zaposlenja, kao i strah za goli život i egzistenciju. Bez novca i bez finansijske pomoći za liječenje u inostranstvu, kako!? Promjenom pola ću možda vratiti osmijeh na lice, ali mladost i protekle godine neću nikada. I da sto godina živim u Bosni, neću naći svoje mjesto pod suncem, a agonija i strah su sve veći i veći i poprimaju sve ozbiljnije razmjere. Ako me neko ne ubije fizički, kao navedenu u tekstu transrodnu osobu, onda će me definitivno dokrajčiti siromaštvom, glađu i sudskim procesom. Naime, nedavno sam izgubio parnicu na sudu jer sam nakon smrti djeda trebao naslijediti stan. Rodica je protu-pravnim radnjama tužila mene da ometam dolazak nje u posjed i vlasništvo nad stanom koji po svim pravnim osnovama i zakonu pripada 2/3 dijela meni. Na parnici je sud bez ikakvih opravdanih osnova bio protiv mene i bespravno mi oduzeo imovinu koja mi po zakonu pripada, uz prinudnu naplatu visokih sudskih troškova za koje nemam novac.
Promjenom pola se također neće zaustaviti tortura i pakao već će se muke nastaviti, jer se sa velikim stepenom averzije na to gleda u ovom društvu gdje se ničim ne gleda i ne može spriječiti diskriminacija i averzija, a strah za lični život ne prestaje.