Tuzlanski volonteri
Kada su migranti počeli dolaziti u Tuzlu, pojedini građani su se samoregrutirali, prvo Nihad Suljić, a zatim i grupa žena među kojima je bila i Lejla Dervišević, profesorica bosanskog jezika i književnosti. Sasvim spontano dolazili su na autobusku stanicu i pred ured Službe za poslove sa strancima u Tuzli. Ljudima u pokretu bili su prvi kontakt, prva pružena ruka, prva pomoć u svakom smislu.
“Moj prvi susret sa ljudima u pokretu u Tuzli desio se 2018. godine u mjesecu junu. Bio je mjesec ramazan. Prvi puta sam ih vidio, upoznao, i počeo razumijevati. Malo neobično je da onog trenutka kada sam ih prvi puta vidio nisam učinio ništa, tek tako prošli su pored mene. Dugo nakon toga osjećao sam se loše. Bespomoćnost je grozna stvar. Ne bih ovo više nazvao ni volonterizmom, u ovim vremenima bih ovo više nazvao ljudskom dužnošću. Pokreće me upravo to. Bez nekih analiza, mnogo razmišljanja, vodim se srcem”, kaže Nihad.
„Ti prvi kontakti su, vjerujem za obje strane, bili i humanitarni i društveni i kulturološki šok. Bilo je nevjerovatno kako se, nakon tople supe, lijepe riječi ili šale, od umornih, uplašenih i ranjenih ljudi preobraze u ono što zaista jesu – ljudi s pričama, znanjem, životima i željama“, kaže Lejla i dodaje da bi voljela da pomaže i više, ali joj radne i životne obaveze ne dozvoljavaju.
Niko od svoje kuće nije otišao zato što mu je bilo lijepo
Ljudi u pokretu dolaze iz Pakistana, Sirije, Afganistana, Sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko), Libije, Sudana, Eritreje, Kašmira, Mijanmara, itd. U nekim slučajevima je riječ o ratnim izbjeglicama, ponegdje o političkim ili ekonomskim migrantima.
“Dovoljno je nekoliko klikova na Googleu da biste mogli saznati šta se dešava u tim zemljama. Afganistan – rat. Sirija – rat. Pakistan – siromaštvo, nasilje, teroristički napadi. Iran, Alžir i Maroko – očajno siromaštvo, bezperspektivnost i svakodnevno kršenje ljudskih prava. Ono što je zajedničko svim zemljama jesu mladi hrabri ljudi koji su se usudili na ovaj teški put jer žele drugačiji život, čak i po cijenu da ga u međuvremenu izgube”, kaže Nihad.
Opasan put je glavni razlog što su najbrojniji migranti muškarci mlađe životne dobi. A jedini njihov cilj je da pronađu posao, žive dostojanstven život i pomognu svojim porodicama.
“Zamislite samo hiljade pređenih kilometara dok pješačite, kačate se za vozove, imate ili nemate hranu, nasilje, mafijaše koji pokušavaju zaraditi na vama. Pored toga, većina njih dolazi iz dijela svijeta gdje najstariji sin ili brat ima tu dužnost da pomogne porodici. Iako putuju sami vjerujte da je na leđima svakog od njih jedna velika porodica koja čeka.”
Smatra da građani Bosne i Hercegovine nemaju moralno pravo da targetiraju nekoga kao ekonomskog migranta jer svakodnevno ispraćaju svoju djecu u Njemačku, iako je rat završio prije 25 godina.
“Dok medicinske škola broje na stotine učenika koji je upisuju samo zato da bi otišli iz Bosne, a za to vrijeme njihovi roditelji kupuju “njemačku Nutellu“ na buvljim pijacama jer je bolja, mislim da nemaju moralno pravo govoriti bilo šta ovim ljudima.”
„U cijeloj priči jedna stvar je sasvim jasna – niko od svoje kuće nije otišao zato što mu je bilo lijepo, ali je, eto, baš želio da spava u Tuzli na pločniku pored Autobuske stanice. Nisam neko ko je po defaultu humanitarac i ko reaguje na onom primarnom nivou ‘da nahrani gladne’, ali u priči o ljudima u pokretu postoji jedan drugi momenat – čvrsto vjerujem u pravo svakog od nas da bira gdje i kako će živjeti, vjerujem da svakome treba biti pružena prilika da se ostvari i poštujem, duboko poštujem, odluku tih ljudi da grade bolji život za sebe i svoje porodice gdje god žele“, dodaje Lejla.
Grozni uslovi u kampovima
Građani Bosne i Hercegovine nisu upoznati sa stanjem u kampovima i često na društvenim mrežama izražavaju nezadovoljstvo prema volonterima koji pomažu na ulici. Smatraju da migrante treba smjestiti u kampove. Međutim, uslovi u kampovima su izrazito loši, pa je migrantima ponekad bolje čak i na ulici.
„O životu u izbjegličkom kampu imam samo posredna saznanja, samo u jednom pravom organizovanom IOM-ovom kampu sam bila i smatram da su ti kampovi ispod minimuma ljudskog dostojanstva. Za tu tvrdnju su sasvim dovoljna i posredna saznanja i sasvim površan uvid u život u kampu. Ljudi u pokretu su u ovom trenutku ljudi u sjeni, ljudi duhovi, u kampovima, sqatovima, na ulicama gradova, bez ikakve zaštite, prepušteni vlastitoj sudbini, a svaki pokušaj da im bilo ko pomogne, svaka solidarnost s njima je na rubu da bude kriminalizovana“, kaže Lejla.
U međuvremenu, gradske vlasti ignorišu ovaj problem.
Prijateljstva i lijepe uspomene
Bezbroj je lijepih uspomena i prijateljstava, jakih veza koje su uspostavili volonteri sa ljudima u pokretu.
„Mnogi od nas su toliko ‘zagrizli’ u njihove živote da sumnjam da više pripadamo ovom društvu. Imali smo snažan upliv različitih kultura, običaja, jezika tako da mi nikad nećemo biti isti. Naučila sam da npr. momci iz Maroka i Tunisa jako vole kuhati i da su njihove tradicionalne kuhinje bogate, da većini nije mrsko zasukati rukave i raditi i da ne dolaze iz okruženja u kojem je najveće dostignuće sjedenje u kafiću ili kladionici. Naučila sam i da mnogi imaju svoje navike koje su nama teško prihvatljive, ali u većini slučajeva ničim ne ugrožavaju naš ustaljeni način života. Golemi su, teški i emotivni momenti kada npr. prvi odete u bolnicu da posjetite nekog od tih ljudi, odnesete pidžamu ili voće, i kroz vas prođe strah osobe koja je sama, u nepoznatoj zemlji, među ljudima koji govore nepoznat jezik, u bolesničkoj sobi gdje nema nikoga svog. Ponekad mislim da je u spoznajnom i ljudskom smislu veći onaj benefit koji ja imam od njih, nego to što su oni dobili od mene. Činjenica je da su se mnogi zadržali jer dalje nisu mogli ili znali i da je ova država zapravo mogla učiniti bilo kakav korak da ih bar privremeno integrira u društvo, a time bi zapravo samo imala koristi“, objašnjava Lejla.
“Meni je najmirniji san onaj kada znam da sam uspio da još neko spava na suhom, toplom, sit i donekle zadovoljan. Najljepši dio volontiranja jeste da naučite živjeti, cijeniti prave stvari i naravno usvojiti životne vještine preživljavanja koje su ovi ljudi razvili na zavidan nivo. Pored toga, iako sam pročitao mnogo knjiga, odslušao mnogo eminentnih vjerskih predavača na temu tewekula (uzdanja u Boga) tek sad sam zaista naučio šta to znači u praksi”, dodaje Nihad.
Neminovni su i teški trenuci.
“Zbog mentalnog zdravlja počeo sam potiskivati sve te teške trenutke, vjerovatno će se vratiti nekad. No javiti porodicama da je neko njihov mrtav, ili pokušati sa svojim skromnim znanjem i iskustvom odgovoriti nekoga od samoubistva dakako jesu najteži trenuci”, kaže Nihad.
Nihad Sujić je dobio i TUMED nagradu za aktivizam. Na pitanje šta mu znači ova nagrada skromno odgovara:
“U ovim danima kada morate skupljati snagu da izignorišete rasizam i mržnju, te kada se uhvatite da morate kriti da nekome pomažete sa hranom, vodom i odjećom svaki vid podrške je i više nego dobro došao.”
Bez obzira na vanrednu situaciju u vezi sa Covidom 19, ove dobre ljudi ništa ne može odvratiti od pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija. Poštujući fizičku distancu i nošenje maski, oni pripremaju hranu za migrante.
_______________________________________________
Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)
Fotografije: Lejla Dervišević, Nihad Suljić