Pošta je uništena odmah na početku rata/ Oslobođenje
Ovo je priča o čovjeku koji je u najtežem vremenu bio skoro jedina veza između bosanskih izbjeglica u Skandinaviji i onih koji su ostali zarobljeni u ratu
Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje
Kada su snage tadašnje Jugoslovenske narodne armije, potpomognute paravojnim jedinicama lojalnim Radovanu Karadžiću, 2. maja 1992. godine granatirale Sarajevo, uz pokušaj da zauzmu zgrade Predsjedništva i Skupštine, u razornom napadu je stradala i zgrada Pošte. Većina telefonskih veza je tada pokidana i tako će ostati sve do kraja rata u većem dijelu Bosne i Hercegovine. Odsječeni od svega, stanovnici Sarajeva su bili prisiljeni prilagoditi se novim okolnostima. Zjapeći muk koji je zavladao između njih i svijeta valjalo je nekako premostiti. Komunikaciju sa drugim dijelovima BiH ili ostatkom planete mogli su ostvariti tek privilegovani, politički zvaničnici i rijetki novinari, i to putem satelitskog telefona. Jedan takav se nalazio u Predsjedništvu BiH.
Žestok napad
Taj muk su prekinuli radioamateri. Uloga svojevrsnih “geekova” tog vremena iznebuha je postala značajnija nego je ijedan od njih to ikada mogao pretpostaviti. Ljudi koji su do tada iz zabave ili znatiželje uspostavljali radioveze s kolegama iz svih krajeva svijeta, odjednom su postali skoro jedina veza između stanovnika opkoljenih gradova i njihovih bližnjih, raštrkanih po svijetu.
Junak naše priče u to vrijeme je dugogodišnji stanovnik Eslöva, gradića na jugu Švedske, tridesetak kilometara od Malmöa. Živi u porodičnoj kući od žutih cigli, a tik do nje je visoka antena. Vratio se s posla, odmorio, a zatim sjeo za svoju radioamatersku stanicu. Uspostavio je kontakt s nekim Japancem, ali se u vezu upleo neko drugi.
“Break, break”, ponavljao je glas, tražeći da prekinu vezu. “Čekaj malo”, odgovorio mu je naš junak na engleskom. Kada su se povezali, čovjek se predstavio. Nebojša Milivojević, tada sudski tumač za srpsko-hrvatski jezik u Švedskoj, smjesta je shvatio da je sa druge strane linije Salko Hukelić, njegov stari znanac iz Sarajeva, također radioamater. U razgovoru saznaje da je na Sarajevo izvršen žestok napad i da je granatirana Pošta. Tih dana nije pratio vijesti, pa je nakon tog razgovora tek počeo shvatati u šta se pretvaraju “balkanske igre”, kako on tepa ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Od tada do kraja rata, s kolegama iz BiH će uspostaviti više od 12.000 veza.
O Nebojši sam saznao čitajući memoar Ćejke Kahterana, nekad stanovnika Zecova, sela kod Prijedora u kojem su počinjeni stravični zločini i odakle je odveden u zloglasni logor Trnopolje, a danas socijalnog radnika iz malog mjesta Sollefteå u centralnoj Švedskoj, 1.100 kilometara sjevereno od Malmöa. Dvadeset pet godina nakon što je izbjegao u Švedsku s porodicom, Ćejko se prisjetio kako mu je kao novopečenom izbjeglici “neki radioamater Nebojša iz Eslöva” pomogao da se čuje s ocem, koji je u to vrijeme bio u Travniku, na čemu mu je neizmjerno zahvalan.
Nije znao ništa više o čovjeku, jer su kratko pričali preko telefona. Zaintrigiran njegovim sjećanjem, želio sam saznati ko je “taj” Nebojša. Ubrzo sam od Bešira Rašovića, Sjeničanina koji od rata živi u Eslövu, saznao da se čovjek koga tražim družio s nekim Makedoncima i da više ne živi u tom mjestu. Bešir mi je naknadno pronašao i njegov broj. Pošto su bili praznici, oklijevao sam da nazovem. Na kraju, Nebojša je pronašao mene. Čuo je da ga tražim i javio mi se e-mailom. Dogovorili smo razgovor preko Vibera. Poslije dva sata prvog našeg razgovora, kada sam počeo razmišljati o svemu što mi je ispričao o sebi, tek sam se osvijestio da je vlasnik tog melodičnog i vitalnog glasa ustvari osamdesetogodišnji starac!
Dolazak u Sarajevo
Ispostavilo se da je Ćejko bio jedan u moru ljudi koji su preko Nebojše došli u kontakt sa bližnjima koje su morali ostaviti u paklu bosanskog rata. Da bi uspio održati kontakt izbjeglica sa domovinom, on je prošao kroz nedaće lične i birokratske naravi. Priče ljudi koje je povezivao kao lijane su se splitale oko njegovog uma. Od svjedoka je postao učesnik i želio je neposredno iskusiti ono što je satima svakodnevno slušao. Sredinom juna 1994. godine njegov sin Neven je s još dvoje zvaničnika krenuo u Sarajevo u mirovnu misiju pri UN-u. Delegaciji se priključio i Nebojša, a u glavnom gradu BiH je ostao dvije sedmice. Poslije se mnogo puta vraćao.
U nastavku feljtona vam donosimo priču o čovjeku koji je u najtežem vremenu bio skoro jedina veza između bosanskih izbjeglica u Skandinaviji i onih koji su u ratu zarobljeni ostali. O čovjeku koji je činio da ljudi zanijeme kada ga pokušaju opisati. Priču koja je do sada bila raspršena u sjećanjima Nebojše Milivojevića i onih koji su barem jednom čuli njegov glas.
Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.
Sutra: Dječak sa staklenim čepom
Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba