Svima nama neko je pričao zadnjih 25 godina da smo MI žrtve. Odrastala je generacija zbunjenih, ogorčenih i ljutih omladinaca. Oni „starci“ koji su sve zakuhali i uništili, nastavili su se opravdavati.
Nisu smjeli, htjeli, prihvatiti realnost pogrešnih poteza svojih političara i generala, jer su za njih glasali, ili pucali ili uzvikivali „tako je, živioooo“.
Dobili smo dva svijeta u realnosti.
Stari svijet, staraca koji shvataju da stoje u redovima za svoju sahranu, a vide da rezultati življenja nisu onakvi kako su željeli. Mladi, kao drugi svijet naše realnosti, umorni od stvarnosti, traži izlaz u bježanju od svega.
Svi bježe. Neko u inostranstvo, neko u drogu, neko u kladionicu.
Strah je jedino ono sto veže ova dva svijeta. Starci se boje da nisu uradili sve, a već su nemoćni i jadni, bolesni. Mladi svijet se boji gladi, novih dosadnih priča o tuđim greškama, dok „njihovi na vlasti“ nisu u stanju ni[ta drugo nego lagati i obećavati.
Oba svijeta su dotakla razočarenja, gorčine i procese u kojima jedan idiot stvara drugog.
Knjige i znanje mijenjaju mobiteli, a informacije koje čitaju nemaju „izvore od povjerenja“.
Nestaje logike, morala i obraza. Zasićenost je prešla granice normalnog shvatanja. Rješenja se više ne traže. Čeka se.
Krugovi su se zatvorili i nijedan svijet, čak ni oni mali svjetovi bogataša, biznismena, intelektualaca… nije u stanju ponuditi većinski prihvatljiv plan poboljšanja.
U psihologiji praskozorja čovječanstva, zatvoren krug u jednom trenutku puca na sitne komadiće. To je jedino što nam ostaje. Pucanje kruga u BH se zove „nada“
Ima nade, jer svi počinju govoriti „ovako više ne može“.
Piše: Zijo Jusufović