Moja društvena izolacija, započeta širenjem Covid 19, navršava mjesec dana. Iako situacija nije nimalo bezazlena, mi koji poštujemo restrikcije i imamo privilegiju ostati sigurni kući, trenutno raspolažemo sa mnogo vremena za aktivnosti koje užurbani život, prije pojave virusa, nije dozvoljavao. Prebirala sam po uspomenama: starim fotografijama, razgovorima sa različitim profilima ljudi, te mentalnim dnevnicima uspomena. Prisjetila sam se jedne priče čiji su se redovi u dahu čitali i koji su puno obećavali, a imala je razočaravajući kraj.
Glavne uloge te priče jesu dvoje mladih ljudi. On je zgodan, harizmatičan, inteligentan, duhovit, pažljiv i uspješan. Manu mu je teško pronaći. Život ga je natjerao da bude mnogo ozbiljniji u odnosu na svoje godine. Ona je, po nabrojanim osobinama, njemu slična. Iako je mogla imati mnoge druge, njena pažnja je uvijek bila fokusirana na njega. Njihovi sastanci prolaze prebrzo. Sati se čine kao minute, a minute kao sekunde. Lakoća konverzacije i neometan protok tema, činili su se nevjerovatnim. Često joj je pisao koliko mu je teško kada provodi vrijeme bez nje. Oboje su osjećali kao da su se slučajno našli u perfektnom trenutku. Ali, njegova prva poslovna turbulencija nanosi neizbrisiv ožiljak njihovoj vezi. Sve je odsutniji, provodi dane i skoro cijele noći radeći jer sve se može srušiti osim njegove imperije. Ponestaje mu vremena čak i za kratke poruke za dobro jutro i laku noć. Hrani se spektakularnim natpisima o sebi na društvenim mrežama i u novinama. Njegovo prisustvo privlačilo je ljude koji mu žele čestitati, pohvaliti ga ili, eventualno, pitati za neku sitnu uslugu ili veliku saradnju. Ona je posmatrala koliko on investira sebe u svaki od tih razgovora. Divila se njegovom strpljenju, dok je u isto vrijeme preispitivala iskrenost svega toga. Od cijele glamuruzne priče, njoj je najdraže bilo kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Međutim, negdje se desila greška u koracima. Bilo je sve teže uskladiti korake sa muzikom, sa ritmom. Izgubili su flow. Junakinja priče se povjerila jedinoj prijateljici kojoj je mogla sve reći, a prijateljica joj je, u nevjerici, saopćila da se i njoj desilo isto. Iste njegove osobine, isti početak, zaplet i kraj.
Šta se zaista desilo u ovoj priči, autor nam nije do kraja objasnio. Moj laički donesen zaključak ukazuje na trijumfovanje socijalne inteligencije nad emocionalnom. Iako nisam ekspert, poneki naučni članak i knjiga dali su mi osnovne uvide u temu. Osobe izražene socijalne inteligencije sa lakoćom verbalizuju svoje ideje, pomno slušaju, izvode zaključke i spretno sklapaju poslovne dogovore. Emocionalno inteligentne osobe znaju prepoznati svoje i tuđe osjećaje i imaju vještinu da se nose sa istim u različitim uvjetima i okolnostima. Kada je neko emocionalno inteligentan zna iskazati emociju na pravi način i u pravo vrijeme. Moderni način života favorizira socijalno inteligentne osobe. Takva inteligencija daje vidljive rezultate, a to su uspjeh i novac koji sa sobom nose mnogo privilegija lagodnog života. Društvo zarobljeno u tranziciji, lagano se krećući ka dekadenciji, prioritet daje upravo, ponekad i isključivo, lovu na materijalno. Emotivnu inteligenciju je lakše odglumiti. Slika sretnog para na Instagramu, stiker na Viberu, reakcija na story i mislimo da smo zaokružili i taj emotivni aspekt. A, emotivni aspekt zahtjeva puno više čak i od onih poruka za dobro jutro i laku noć, pomenutih na početku.
Junakinja priče je tek kasnije uvidjela da to što su izgledali kao par sa naslovnih strana, kada prolaze Titovom ulicom držeći se za ruke, nije dovoljno. Sada zna da je bitno imati osobu koja bez uslova i velikih očekivanja prati tvoj život od detalja pa do krupnijih događaja. Da postoji svjesnost o manama, nedostacima i nesigurnostima onog drugog, ali da se čak i na njih gleda blagonaklono i sa prihvatanjem. Štaviše, i kada okolnosti u kojima su se susreli nisu savršene to ne predstavlja nepremostivu barijeru koja sluti na kraj. Tada, socijalna i emotivna inteligencija nisu dihotomije, već su komplementarne jedna drugoj.
Piše: Hana Imširović
