“Ja nisam čovek koji poseduje priče o kaktusima. Znam da je samo jako lepo kad procvetaju i da sam često umeo da se nabodem na njih kad sam bio mali jer nisam bio preterano pametan.”
Za razliku od Andreja Skokića kojem je mama napunila kuću kaktusima, postoji dosta osoba koje su uspjele dodijeliti kaktusima simboličko značenje i opravdati zašto se, u posljednjih par godina, komercijalizirala prodaja tih neobičnih biljaka. Za Osmi mart ili Valentinovo, kao praznike kojima je cvijetni poklon prototip pažnje, trgovački centri kao što je i “Bingo”, počeli su sa izlaganjem različitih kaktusa kao potencijalnog izbora. Lanac “IKEA” već godinama drži kaktuse kao dio prodajne ponude, u običnim lončanicama namijenjenim za presađivanje, ali i onih malih dekorativnih saksija za kućni smještaj.
U svijetu postoji oko 7 hiljada vrsta kaktusa; a bračni par Zimić iz Tuzle uzgaja više od hiljadu vrsta kaktusa u svojoj kući donoseći ih iz zemalja regije, ali i cijele Evrope. Ono što kaktuse čini posebnim i primamljivim za održavanje, najbolje će reći kolekcionari.
“Kaktusi i sukulenti su posebne biljke po mnogočemu: otporne, podnose visoke temperature, nisu zahtjevne i zahmetli, imaju najljepše cvjetiće koji traju od dan dva do nekoliko mjeseci, posebne oblike iglica koje ih čine prelijepim u svim vremenskim uslovima. Dosta se koriste u narodnoj medicini: aloje, agave, čuvarkuće ili seperviviumi. O njima se može pričati danima. Neke vrste se ne moraju zaliti mjesecima, neke kada je najtoplije ne trebaju vodu po dva-tri mjeseca. Od oktobra do marta čuvaju se u posebnim uslovima bez kapi vode, a mogu i bez zemlje, dok to druge biljke ne mogu.” – kaže bračni par Zimić.
Internet i socijalne mreže koje promovišu estetične fotografije kaktusa, te mogućnost povezivanja osoba sa sličnim interesovanjima, tako i interesom za uzgajanje biljaka, su značajno doprinijeli popularizaciji svjetskih trendova i na našem području.
“Posebna pažnja je u zadnje dvije godine zbog dosta ljubitelja i kolekcionara koji su preko Facebook-a i interneta ušli u grupe i tako je krenulo masovno interesovanje baš zbog prethodnih osobina. Cvjećari su tako iskoristili priliku i komercijalizovali” – a pored ovih razloga, bračni par Zimić navodi i lako održavanje kao “najjači razlog” kupovine.
Kolekcionari koji kaktuse tek kupuju, ali ih ne prodaju, objasnili su šta to posebno oni vide u kaktusima.
“Sakupljam kaktuse jer imaju izrazito mnogo vrsta, i pokušavam što više da sakupim, uvijek me posebno obraduju oni što cvjetaju. A pored toga, ne zahtjevaju previše mog vremena, kao na primjer, orhideja, s kojom sam muku mučila dok nije procvjetala i idalje ne znam kako je uspijem održati u životu!” – kaže Amina Husić koja je od djetinjstva okružena ovim biljkama.
“Uvijek sam voljela kaktuse. Skupljam ih kao ukrase, i svaki put kad neki uvene budem jako tužna, kao da je kućni ljubimac. Smatram da su idealni za poklon osobama koje ih vole, a i ne oduzimaju puno vremena i ne zahtijevaju puno pažnje, što je po meni idealno za cvijet” – objašnjava Amila Šećerbegović.
Omar Petričević je definisao svoj razlog na simboličan način:
“Drugačiji su, to ih čini posebnima, za razliku od ostalog ‘normalnog cvijeća’ imaju svoj odbrambeni mehanizam koji ih čini lijepima.”
Spiritualni simbolizam kaktusa se odnosi na mogućnost da divljenje kaktusima koje osjećaju osobe koje ih skupljaju jeste podsvjesno divljenje snazi i dugotrajnosti, opstanku u svim situacijama i različitim mjestima. Za potrebe članka, obavljena je anketa na području Tuzle gdje je učestvovalo 47 mladih osoba koji su objašnjavali razloge kupovine kaktusa kao dobrog i odgovarajućeg poklona najbližima. Između očekivanih odgovora poput estetike neobičnog, lakoće održavanja i činjenice da ih osoba kojoj su poklonili jednostavno voli, nalaze se i odgovori koji se povezuju sa gore pomenutom simbolikom.
“Inače ne kupujem ljudima kaktuse, jer za mene kaktus znači nešto i uvijek poklone koje darujem imaju simboliku. Kupila sam kaktus jednoj meni posebnoj osobi u životu jer, ideja je barem, da ako je naše prijateljstvo cvijet, najdraže bi mi bilo da je kaktus, čvrsta samostalna biljka, otporna na uticaj drugih; biljka kojoj treba tako malo ali opet cvijeta prelijepim cvijetom.” – priča Dženita Mujkanović.
“Moj djed je volio kaktuse, govorio bi kako je to najbolja biljka i da ga podsjeća na čovjeka jer raste u svim uslovima, stoga bi mu svaki put kad vidim neku novu vrstu kaktusa kupila i on bi ga stavio na prozor da se druži sa ostalim kaktusima” – priča Lamija Sarić.
Nekada subjektivni doživljaj može prevladati nad objektivnim i dodijeliti emotivni aspekt kojem uvijek treba dati prioritet. Možda je čitateljima kolumni, za odabir kaktusa djelomično zaslužna priča Miljenka Jergovića “Kaktus”, iz zbirke priča “Sarajevski Marlboro”, baš kao u primjeru Hane Vranac iz Sarajeva.
“Jergović je kroz svoj “Kaktus” tu biljku stavio pod poetički zoom i oneobičio je dajući joj ljudski smisao. Od tad čekam osobu kojoj ga vrijedi pokloniti, sa svim onim kontekstima koje priča nosi. Kontekste sam zaboravila jer sam i priču, istrgnutu iz zbirke, poklonila s kaktusom. Povezujem ga s onim karakterističnim za ljude koji vječito podsjećaju na slatke male zlikovce iz crtanih, koji kad zagusti budu najtoplije osobe koje te puste ispod svojih bodlji. Zato živjeli kaktusi i arogantni ljudi!”
Priča Miljenka Jergovića smještena u period ratnih dešavanja, a opet fokusirana na brigu o poklonu – malom kaktusu, završnim pasusom dopunjava i opravdava smisao svih ovih, na oko samo komercijaliziranih ideja za poklon i sitnica kojima samo lično možemo dodijeliti značenje:
“Rat me je naučio vještačkom smirivanju osjećaja i živaca. Kada počnete pričati o nekim stvarima koje bi me mogle naročito potresti, negdje unutra mi se upali crvena lampica, kao ona što otklanja šumove s magnetofonske vrpce, i ja više ne osjećam ništa. No kad pomislim na taj kaktus, ništa ne pomaže. On je kao neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijenkalija. Neke je ljude nekada davno rastuživalo što konji umiru stojećki, a mene rastužuje što kaktusi klonu poput dječaka u onoj Goetheovoj pjesmi. Ta stvar i nije tako važna, osim kao upozorenje da se u životu treba čuvati detalja. I ničeg drugog.”
Piše: Šejla Džindo