Već uveliko je započela kampanja za fotelje, veće plate, nove automobile i još neku nekretninu. Nazvali su i ove izbore historijskim u nedostatku pravih riječi.
Na binama je sastav poput onog u šarenoj salati, što mama redovno priprema za zimnicu. Od osnovaca, zanatlija do ljekara, novinara. Svi redom znaju kako će ova zemlja da procvjeta pod njihovim palicama.
Kažu, raditi će na poboljšanju ekonomske situacije!
Da li su Vam ponudili neki konkretan projekat? Šta imaju u svom dosadašnjem radu?
Imaju firmu koja je više od decenije na listi ministarstava na svim nivoima i korisnica onih grantova koje finansirate kroz svakodnevno plaćanje poreza. Imaju i desetine radnika, plaćaju ih na minimalnom nivou, osigurali su tek pet, onih što još nisu stekli porodicu, žrtvujući se za posao, da im gazda bude bogat, nadajući se nekoj velikoj karijeri u tamo nekoj vukojebini.
E, takvi se Vama ovih dana predstavljaju kao veliki poslodavci s historijskim idejama za razvoj ove jadne zemlje.
Drugi su pak’, čujte ovo:”Nova lica na političkoj sceni”, podsjeti me na najavu Saše Popovića i njegovih Zvezda Granda. Samo Saša to ipak odradi s mnogo više profesionalizma, a ovdje i voditeljice su čak amaterske, pa im loše ide ovo naglašavanje.
Ponadali ste se kako su ponudili nove ljude, ali kod ovih naših naconalista vrag vazda leži u detalju, pa malo proguglate, raspitate se u mahali i saznate da je na listi ipak sin ili kćerka propalog političkog aktera od prije deceniju i više. Dakle, nije novo lice, nego stara škola, prepakovana u malo ljepše i mlađe.
Varaju vas, a još moj dragi narode ni do fotelje nisu došli.
Pričaju Vam o smanjenju korupcije, a protiv njihovih ljudi se vode istrage zbog nekoliko afera. Zaista još uvijek vjerujete kako će sami sebe poslati iza rešetaka?
Dok Vas dijele u torove i pričaju priče, poput one kojom je Milošević srušio Jugoslaviju, sinove i kćeri šaljete u Njemačku jer: “Ne daj Bože, da opet ne zapuca”.
Do sada su Vas mrzili samo oni što se mole Bogu u crkvama ili u džamijama, a sada Vas mrzi sestra, prijateljica, a možda i rođena mati iz drugog kantona jer tamo neko ima veći budžet i samim time “više vrijedi”.
Odjekuju gramatičke “izvale” iz sportskih sala, škola i sa terena. Hoće u klupe da određuju naše živote, a još nisu naučili da se na mom BHS jeziku kaže “ZAKONODAVSTVO”, a ne “zakodavstvo”.
Pozdravljaju vas na ulicama, časte kafama, ali sjetite se duge zime, kad snijeg zapada i na građevini se više ne može zaraditi. Hoće li onaj čije ime skandirate, poput Džekinog (al’ Džeko je zaslužio) pobrinuti se da vam ne fali doprinos s’ biroa za vrijeme nezaposlenosti?
Stidite li se sami sebe u ogledalu dok aplaudirate političkom vođi, a sinu pričate kako će biti u Sloveniji posla ove godine?
Čudni ste vi meni, kao da krvi moje niste. Kao da niste oni što su preživjeli stoljećima napade velikih sila, sad ubijate sami sebe, ubijate one male klince koji neće biti rođeni jer mama i tata nisu mogli zaraditi dovoljno za pempas, stan i hranu pa se nisu ni vjenčali.
Piše: Anisa Mahmutović