Živim i radim u blizini granice sa Srbijom, zemljom sa kojom je moja Bosna i Hercegovina ratovala. Redovno slušam priče o Bošnjacima i to je glavna kvalifikacija kada se o nekome govori. Ništa bolje nije ni sa druge strane, a onda počinjem tražiti uzroke, odgovore na brojna pitanja!
Ovdje pored Drine, desili su se užasni zločini. Nesretni rat je uzeo nečijeg oca, brata, majku. Neko je gledao kako ljudi umiru, a nije mogao napraviti ništa. Pokušavam razumjeti njihov gnjev jer drugačije nije moguće ni nazvati, ali nemam osjećaj prema svemu tome. Ne mogu da razlikujem ljude na moje i njihove jer svaki gubitak isto boli.
Svaka majka isto plače, svaki prijatelj na isti način nedostaje. Ja sam iz one generacije koja zna šta je rat samo sa snimaka načinjenih u tom periodu. Tad obično plačem, žalim žrtve, ali ne čitavu naciju. Želim kaznu za zločince, ali ne za naciju.
A onda se upustim u razgovor s ljudima koji su nosili puške četiri godine. Svi imaju isti odgovor: “Branili smo se”. I baš ti koji su se branili, ne mrze, ne pričaju o podjelama, nisu zakleti bošnjaci iz prvog safa, što “maknu” gdje šta stignu. Obavezno iz džepova onih koji su se “branili”.
Instant vjernici žive na patnjama drugih, na siromaštvu onih koji su se branili, na kostima onih koji su ih branili i danas pričaju nama da trebamo da se mrzimo.
Zbog čega da mrzim kolegu iz Zvornika, kad mi je prije pomogao bez pogovora, a “moji” me guraju u provaliju redovno? Kako da ne volim prijatelja kome dugujem život svoje majke, oni se krste u pravoslavnoj crkvi, a ja idem u džamiju i tekiju?
Zašto da mrzim moju majku, katolkinju kad zahvaljujući njoj danas hodam?
Kako da volim “Bošnjaka” kad zahvaljujući njemu imam šest dijagnoza?
Kako da volim “Bošnjake” kad mi je otac život ostavio za ovu jebenu državu, a gledali su ga kao stranca jer nije mislio isto?
Ne mogu! Slavim ja i Bajrame i Božiće, jednako ih volim, a moji prijatelji se ne dijele po vjerskoj osnovi, već po tome koliko su ljudi, kada je to najpotrebnije.
Koža mi postaje tijesna kad se osjećam odbačenom i kad me uče da “smo mi bolji”.
A po čemu? Hoću da pamtim svaki zločin i onaj u Konjicu i onaj u Srebrenici, ali hoću da se kaže ime zločinca, a ne da se etiketira nacionalnošću.
Venama moje mame, ne teče krv njene rodbine, muslimana, teče hrvatska, srpska i muslimanska, teče dobrih ljudi koji su joj spasili život u par sati.
Ja ne znam i ne želim da znam kakav je Vaš mentalni sklop, ali hoću da ljude dijelim samo na dobre i loše.
Ako ste Vi zadojeni bolesnom ideologijom iz crnih pasata dok grcate u kreditima i već 10. u mjesecu nemate marku, ne trujte mozgove nama. Ja neću i ne mogu da mrzim, moju generaciju nećete poslati na prve linije, a ni moje dijete nećete učiti da ste bolji, samo zbog toga što ste prvi u safu. To vam ne garantuje poštenje, uprljali ste i vjeru i ljude koje predstavljate.
Piše: Anisa Mahmutović