Svaki čovjek ima svoju životnu priču. U mojoj ima puno nemira i tuge. Utočište od životnih briga nalazim u školi i učenju. Volim ići u školu mada i u njoj bude problema. Ponekad moja tuga ili nemir iz srca pobjegnu u moje oko ili na moje lice. Ne volim kad mi kažu: „Ajde, ne plači kao mala beba. “
Ja sam dvanaestogodišnja djevojčica i ne želim kriti svoja osjećanja. Želim pričati o njima. Rijetko srećem one koji me hoće saslušati, a to mi je potrebno kao voda. Poneko me razumije. Kad pričam sa onima koji me razumiju, bude mi lakše.
Puno sam naučila o svojim pravima. Znam da se borim za njih. Svakodnevno ih ponavljam:
Ja imam pravo da se igram!
Ja imam pravo da budem slobodna!
Ja imam pravo na ljubav!
Ja imam pravo na hranu i piće!
Ja imam pravo na učenje!
Ja imam pravo imati osjećanja!
Ja imam pravo biti sretna!
Ja imam pravo na porodicu!
Ja imam pravo na zabavu!
Imam i svoje želje:
Ja želim da nastavnici budu bolji!
Ja želim da moji nastavnici budu sretniji!
Ja želim da nas nastavnici više ohrabruju!
Ja želim da odrasli više pomažu djeci!
Objašnjenje rada: Učenica ima bolesnu majku koja gubi vid. Pored toga njena je porodica prošla kroz problem koji je imao njen amidža. U zadnje vrijeme često osjeća stomačne tegobe i strah kad vidim jednu osobu iz svoga sela, a koja je učinila zlo njenom amidži. Uglavnom, iz toga proizilaze njene tuge i plač.
Vb, OŠ “Edhem Mulabdić” Međiđa Donja