Nebojša Milivojević
O djevojčici koju je bolio zub, keksu iz 1963 i vazdušnom sendviču
Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje
Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.
Za vrijeme rata u BiH, Nebojšin sin djeluje u jednoj švedskoj mirovnoj organizaciji. Zajedno sa još dvoje kolega, UN ga angažuje da sudjeluje u mirovnim pregovorima u BiH. Bila je to prilika da se Nebojša priključi delegaciji i izbliza vidi grad koji mu se zavukao pod kožu.
“U Sarajevo smo stigli prvom polovinom juna 1994. godine. Došli smo preko Zagreba, gde je u američki avion natovarena prikolica sa humanitarnom pomoći koja je poslana zajedno s misijom.”
Keks iz 1963.
Izbjeglice preko njega šalju novac koji u Sarajevu dalje prosljeđuje preko kolega radioamatera. Kasnije je saznao da je sav novac proslijeđen na prave adrese. U opkoljenom gradu boravi kod porodice Bosnić, koja će poslije rata otići u Australiju. “Stanovao sam u soliteru preko puta televizije na Trgu solidarnosti. Tu sam imao jedan zanimljiv doživljaj. Tada sam jednu curicu Belmu, koja danas živi u Australiji i ima svoju decu, odveo u bolnicu. Obraz joj se naduo, zubi se inficirali. Kažem roditeljima: ‘Zašto dete ne odvete negde, valjda ima lekar ovde’. Oni onako stidljivo kažu: ‘Pa nemamo pare’. Uzeo sam devojčicu za ruku, odveo je uz stepenice do ambulante i ušao unutra, kod lekarke. Kažem joj: ‘Molim vas, malu već tri noći boli zub, možete li nešto da joj učinite. Ona je, ne kažem da se izderala, ali onako osorno pitala: ‘Imaš li ti pare?’ Ja sam namerno, pošto su ovi meni kad sam pošao iz Švedske dali pare da ponesem njihovima u Sarajevu, imao bunt maraka u džepu. Imao sam i svoje pare, ali onako ljutit što se tako ponaša izvadim celi bunt maraka iz sakoa i pitam: ‘Kol’ko treba?’ Kaže: ‘Deset maraka’. Ona je njoj stvarno očistila zub i pomogla joj, bez diskusije.”
U razorenom gradu sreće Muhidina Lalu Ćuturovića, brata Alme Pendek, kojeg je do tada čuo samo preko radioveze. “Bio je jedan kuriozitet koji mi danas ne možemo sebi priuštiti. Ja sam, naprimer, u Sarajevu jeo keks iz 1963. godine. Moj prijatelj Lala, kod kojeg sam bio, meni je kazao: ‘Ja sam rođen 1963. godine, dat ću ti da probaš keks iz te godine, jer sam to dobio za humanitarnu pomoć’. Ali lekove koje su imali, to je katastrofa. Mi smo doneli malu prikolicu, kao onu prikolicu za aute, punu lekova. Mi smo to dobili kao donaciju apoteke Švedske i to su predali u neku ambulantu u čaršiji. Inače su imali lekove iz ‘60-ih i ‘70-ih godina, iz vojnih skladišta koje su čistili i slali za Sarajevo.”
U Sarajevu stanuje na Alipašinom Polju.
“Ja sam bio u tom soliteru preko puta televizije u kojem je bilo najsigurnije. Televiziwju su tukli svaku noć. Nije bilo mnogo rizično tu boraviti, jer oni i da pogode soliter, pogodili bi drugu stranu, a ja sam imao pogled na televiziju”.
Članovi mirovne delegacije odsjedaju u Holiday Innu, a Nebojša s Lalom obilazi grad. Ovaj ga vodi i do radioamatera u zgradu Predsjedništva.
“Nebojša uvijek ima moju naklonost jer, da kažem na našem prostačkom jeziku, trebalo je imati muda, srce i dušu, pa iz švedskog rahatluka doći ovdje”, kaže mi Lala.
Nebojša i danas čuva akreditaciju koju je dobio od UN-a za koju kaže da je bila “jača i od novinarske”.
Po povratku u Eslöv nastavlja sa spajanjem pokidanih veza. Sada živi sam sa majkom, brakorazvodni proces je u toku, a djeca su odavno samostalna. Alma Pendek mu pomaže u vođenju bilješki, to je bio njen način da se zahvali prijatelju. Ovaj radioamater pamti tek jednu neugodnu situaciju sa zainteresovanom stranom.
“Jedan me probudio u dva ujutro i kaže mi: ‘Uključi mi Mostar’. Rekoh: “Čoveče, ne mogu da uključim Mostar, moram da nađem radioamatera iz Mostara, to ne mogu u ovo doba dana. A on će meni: ‘Znam ja takve, takvima smo mi uši sjekli’. Samo sam spustio slušalicu – ‘em te probudi, ‘em ti kaže tako nešto”, nevoljko mi prepričava ovu scenu. Bilo je i gorko-humorističnih situacija.
Bosanski lonac
“Jednom prilikom je Alma razgovarala sa ovim radioamaterom (ime poznato autoru) koji je povezivao s porodicom u Sarajevu. U razgovoru je spomenula da je upravo jela bosanski lonac koji smo skupa pravili. Onda ju je on pitao da li ima taj sastojak, ima, ima li taj, ima… ‘Pa dobro, jesi li ti jela kao prava Bosanka?’, pita je on. ‘Pa jesam, umakala sam’. Zatim je ona njega pitala šta si ti jeo, a on kaže: ‘Vazdušni sendvič’. Šta ti je to? Kaže on: ‘Komad hljeba i gore ništa i dole ništa’. Pred kraj rata čovek je izvršio samoubistvo.”
Sutra: Putovanje na kraj apsurda
Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba