Otkucala je ponoć svoje. Tišina se razlila u svaki ćošak.
Nekad sam ti moj baba voljela ovu tišinu, a zadnje vrijeme je mrzim. Da mogu babi moj šaku apaurina bih popila i danima ne bih ustajala. Al’ nisi me tako učio. Sutra je novi dan, nova pobjeda.
Ti si u mojim godinama uživao s rajom, ja sad sa svojom pišem o svakodnevnim životnim jadima. Moja slova i rečenice nisu u najboljem redu, a i misli su mi takve, sve nešto ispetljano i zamršeno.
Sjećaš se da ste mama i ti godinama od dnevnice finansirali moje školovanje? Sjećaš se da si radio najteže poslove za neke najsitnije novce? A meni ništa nije falilo, ja imala sve. Bila odlična i bezbrižno išla u školu.
Znaš babi, samo mi je bilo ponekad strašno krivo kad su nas tzv. prosvjetni radnici vrednovali po materijalnom statusu roditelja, a ne po inteligenciji. Vazda sam imala talenat za čitati i pisati, prezentirati, ali to godinama nije dolazilo do izražaja jer nisam ja dijete njihovog kruga, ali bila sam odlična i uporna. Bila sam ponosna na sebe kad djeci u srednjoj školi napišem 5 radova na istu temu, svi dobiju dobre ocjene, a “profesor” nije primijetio isti stil pisanja, konstrukciju rečenice, ponekad i rukopis.
Sjećaš se kako mi je profesorica rekla da nikad neću završiti fakultet? Tri dana sam plakala, ali ja danas magistriram.
Ljutim se stari i danas na nepravdu jer očima sam je gledala čitav život. Mater vazda pita što baš ja moram nešto da kažem, pa o meni ružno pričaju, ali ne zamjeri. Nisam više mala, imam malo više od dvadeset kilograma, muda i znanje. Njima je moj stari ostao ego kao pokriće pred klincima koje nisu naučili još ni da čitaju, a jbg ne znaju ni sami. Ostalo im da se dižu s autima koja su kupili od naših para i naravno 10 rečenica zajedno s mahalskim tračevima.
Ti si našu “cvaju” zarađivao teškim fizičkim radom, a oni su presipali iz šupljeg u prazno i zaradivali mjesečno više nego ti godišnje. Samo znaš koja je razlika moj stari, ja se tvojih hrapavih ruku ne stidim, ti nisi bio ulizica kao izrod ljudskog roda i znao si šta su ljudske vrijednosti. Oni još nisu naučili ništa od toga, ližu se koliko ko od koga interesa ima, a popljuju čim im se interesi sukobe. Godinama piju zajedno kafu, a još prijatelji nisu.
Znaš stari, rekli su da ne mogu, ismijavali, tračarali, a ja uporna kao mazga dokazala da mogu da ih preskočim i sažaljevam. Pitaš šta sažaljevam? Njihovu potrebu da budu viđeni među rajom, da voze dobar auto, glupost i neznanje iz svih oblasti jer diplome se kupile, da se ima… Žalim što se stalno dodvoravaju jedni drugima. Nemoj da se ljutiš što ne prešutnim ponekad, rado bih ja, ali mi ne da želudac.
Eh vidiš stari, ne vole me, ali me čitaju, a čitaju me i roditelji i klinci, oni su mi bitni, ovi prvi su kao prvi snijeg, drugima hoću da kažem: “Nije važno koliko imate, već koliko želite. Ljudi su jeftini, a ponos skup, a ulizice ponos nemaju. Učite da naučite, rekao jednom moj profesor iz srednje. Budite ljudi i na svom putu. Autoritet ste sami sebi. Ovi što vam se nameću kao lideri i autoriteti zajednice su egoiste i neznalice”.
Imam ti ja još šta za reći, ali drugi put….
Piše: Anisa Mahmutović