Na pauzi između dva posla, nazvao ju je, nadajući se da će imati vremena za razgovor.
– Možeš li pričati?- upita je.
– To je jedino što mi i nedostaje, sine moj- odgovori mu i stavi ruku na usta da ne zaplače.
Barem ne da on zna, iako već dvije godine kako ga nema svaku večer nakon molitve da ga Bog čuva, poljubi sliku i pusti koju suzu.
Majka je to, bolan.
– Kako si?- nastavi je ispitivati.
– A, dobro. Mati k'o mati, znaš i sam. Uvijek posla po kući, a i sada oko tate kako je bolestan. Ne znam ni u što sam dan potrošila, a već je vrijeme za leći i moliti Boga da još jedan dan koji me čeka preživim, odgovori mu iskreno.
– Kako je tata?- nastavi on.
– Dobro je. Dobro smo svi bolan, kako si ti?
Znala je da ako mu kaže da je tata loše i da ga svaki dan voze na kemoterapije, neće moći sebi oprostiti što nije tu.
Jer, otišao je da se ne vrati.
Da kad ima vremena nazove i povremeno svrati.
– Dobro sam. Umoran, ali šta ćeš. Ustajem ujutro rano da izbjegnem najveću gužvu pa dođem ranije sat vremena na posao. Ostanem do četiri, pa sam već u šest sati na drugome poslu, vikendom učim jezik. Nije lako, majko i nastavi.
Svi govore kako je divno i krasno, a stvari su zapravo drugačije. Fale mi moji ljudi, da ne moram razmišljati dvije minute kako da nešto izgovorim. A da ti budem iskren, fale mi i oni dani kada odem u kafić i popijem koju kavu, a da ne gledam na sat. O izlasku i pivama da ti i ne pričam.
Ovdje radim i štedim. Da platim stan, otplatim auto koje mi treba jer mi je firma daleko, a i da imam šta para kad dođem kod vas. Da i vama ostavim, ali i da mogu barem tamo otići na kavu s društvom i počastiti ih.
– Treba li vam mama išta? Imaš li para dovoljno za sebe i tatine lijekove i liječenje
Znao je da nema dovoljno ni za sebe i da je njima sigurno potrebnije, ali morao je svoj monolog nekako prekinuti pa mu je to prvo palo na pamet da je pita.
– Ne treba sine, imamo svega. A i brat nam tvoj dođe i ostavi uvijek nešto, odgovori majka suznih očiju i upita ga kad će doći.
– Za Božić, ako bude sve uredu i ako tata izdrži do tada- nastavi on.
– Dobro sine, čuvaj se i čujemo se!- završi ona, poklopi slušalicu i briznu u plač.
Znala je da bez obzira što ima sve, ipak joj fali još jedna glava, još jedan par ruku koje će je zagrliti i reći da će biti sve uredu. Da svi zajedno mogu pobijediti tu prokletu životinju koja je napala tatu i da nijedna Njemačka mašina ne može proizvesti toliko lijepih stvari, koliko ih se oni zajedno mogu prisjetiti.
Trebale su joj te ruke.
Koje je čuvala dok ga je učila hodati.
Koje je čuvala dok ga je učila pisati.
Koje je čuvala dok je završavao srednju školu.
Koje je čuvala svaki put kada bi se vratio kući s biroa za zapošljavanje.
Ruke koje je pripremala za život na nekoj bosanskoj adresi, a pripremila za kofere.
U koje je stao jedan život.
Jedno nadanje da će sve biti dobro.
I jedno doviđenja do Božića.
…
I ovdje negdje, na nekoj bosanskoj adresi u najvećoj životnoj gužvi još uvijek se čeka jedan poziv.
Da slažeš da si dobro.
Da slažeš da imaš sve.
Da slažeš da vam nije ništa.
A, svašta vam je.
Jedna životinja.
Bezbroj kemoterapija.
Bezbroj molitvi i nadanje da će dočekati Božić.
Da se ispričaju, popiju par kava i ponovno se oproste.
Rukama i suzama.
Jer srcem su zauvijek vezani jedno za drugo.
Ma koliko god Njemačka daleko bila.
A, blizu je.
Preuzeto sa bloga Piso J