Sunčane vikende (one koje ne radim) sam koristila da pobjegnem od gradskih ulica i svih uglađenih lica, koje sam manje ili više voljela. Majka me obavezno častila izletom u jedan od centara za ljude koji trebaju tuđu njegu i pomoć. Ona je tu godinama volontirala i osjećala se kao kod kuće.
Na ulazu dočekalo me mnogo tužnih i umornih lica, ali široko otvorenih ruku da me zagrle i pruže ljubav, koja mi je negdje van te kapije nedostajala.
Imala sam je, ali bila je mnogo drugačija od one koju sam tu pronašla. U centru koji je tako blizu, a ipak daleko za mnoge oči od grada, živjeli su i oni o kojima nisu željeli, ali i oni o kojima više nisu mogli da brinu, njihovi najbliži. Bez obzira na starosnu dob, mnoga lica su mi ostala urezana u memoriju pamćenja.
Nisam vršila podjelu ljudi na bilo koji način.
Bila je to teta koju bi na ulici mnogi zaobišli u širokom luku, ja sam je poželjela zagrliti, uzeti za one izgrebane, umorne ruke i saslušati šta mi ima za reći. Ona je samo bila medicinska sestra bez porodice, jedno divno biće bez ljubavi, nečija kćerka, sestra i ko zna šta sve, čega se ona više ne sjeća jer sada samo treba pomoć svojih kolega.
Vidite koliko insan ima identiteta prije nego ga etiketirate mentalnim bolesnikom na ulici?
Pronašla sam jednog djeda. Tako je ličio na onog mog djeda koji je vječno zaspao, ali ovoga nije imao ko da voli, nije imao nikoga da ga zovne djede, da mu potrči u zagrljaj i poljubi ruku za Bajram. Šetao je stazom kroz dvorište centra i kao da je nekoga čekao ili možda tražio. Pozdravila sam ga, nasmijala mu se i pitala kako je? Da ste samo vidjeli tu radost u očima, što ima priliku da razgovara s nekim ko ne dolazi iz ustanove gdje boravi, jer Bože dragi, ima neko vani, ko brine i o njima. Tu u vrhu naselja, izolavanih od civilizacije, ostavljenih vremenu i milosti stručnjaka da brinu o njima.
Od jedanaest paviljona, srce mi više nije isto, nakon onog posljednjeg. Tamo gdje su najmlađi. Uređen prostor, dvorište, ali nije duša. Znate, postoji dvadesetak klinaca koji žive u ubjeđenju: “Da nisu bili dovoljno dobri, pa sui h roditelji ostavili”.
“Doći će moja mama, kad se popravim”, rekao mi je jedan od dječaka, koji je pitao da li ću mu idući put donijeti CD folk pjevača.
A onda je došao maleni dječak. Sa svega dvanaest godina već nije imao ni majku, ni oca. Zelene okice, krhka građa, odavale su ranjivost tog malog bića, kome je lopta i fudbalski teren postao sav smisao u životu. Grlila sam ga i poželjela da je moj. Mrzila svaku ženu koja je spremna ostaviti ta mala bića, tražila opravdanje za ono, šta ih je natjeralo?
Nisu baš brinuli oko roze ili plave mašnice na paketiću, ali su bili presretni što ih je neko posjetio. Ispunili su me ljubavlju, jednostavnošću i potrebom da vole bez obzira na nedaće kojima su izloženi još na početku puta. Posebnu sreću osjetila sam među njima, šta sve imam, a opet imam pravo da kažem, kako mi nešto fali. Tog dana sav moj svijet stao je u njihove snažne zagrljaje i osmjehe, ničim izazvane.
Druženje s njima nije me naučilo samo kako da cijenim ono što imam. Oni su me naučili da volim, učili su me da vjerujem i osjećam. Moju emotivnu osakaćenost liječile su ostavljene male duše i njihova iskrenost. Punili su baterije što ih isprazne gradske face i umišljenost malih ljudi.
Njima sam poklonila svoje srce na prvom mjestu, a kad je ostalo kod njih, počela sam da širim ljubav na sve one koji su me okruživali, sad imam potrebu samo da volim i najjače grlim.
Piše: Anisa Mahmutović za blog Tebi na dar