Činom rođenja niko od nas ne bira šta će biti. Da li ćemo biti muškog ili ženskog roda, bijeli ili crni, plave ili smeđe kose, crnih ili zelenih očiju, koju vjeru ćemo poštovati i u koje božanstvo vjerovati. S godinama pored nas, raste i naša svijest o tome ko smo mi i šta želimo postati u budućnosti. Pri tome, ne govorim o funkciji koju želimo uživati sa relativno malo godina, niti o svoti novca koju ćemo nositi u našim dubokim ili manje dubokim džepovima.. Pri tome govorim o postanku čovjeka. Svi mi, i muškarci i žene smo prije svega ljudi, ali čovjek postaješ, čovjeka gradiš od svojih stavova, svojih dijela, svojih riječi, svoje kulture. Najmanje od svoga izgleda i odijela kojeg nosiš jer odijelo ne čini čovjeka, ali idiota.. O, još kako!
Danas je teško napraviti razliku između rodova kad je riječ o njihovim pravima, i bez idealiziranja bilo kojeg od tih rodova, to izbjeljivanje razlika između muškarca i žene, da se muškarac pita, nikad ne bi bilo dozvoljeno i ostvareno, ali ne zato što muškarci to ne žele, već zato što im nije bitno. Važe za ‘’jači spol’’, ‘’glavu porodice’’, u nekim slučajevima i autoritet. Ipak, u 21. stoljeću autoritet nad nekim u zavisnosti od spola nije dozvoljen. To smo prerasli, još davno. Zato su tu one koje se nazivaju ‘’slabiji spol’’, ‘’ljepša strana’’, ŽENE. Ipak za osobu koja je u mogućnosti držati kontrolu u svojim rukama, graditi porodicu uporedo sa karijerom, na svijet donijeti živo biće koje će možda za nekoliko desetina godina koristiti svijetu, teško je iI kontradiktorno reći da je ‘’slabiji spol’’. ‘’Ljepša strana’’ muškarca će uvijek biti jer bez te ‘’ljepše strane’’ ni ona ‘’Jača polovina’’ ne bi imala smisla i ne bi bila ispunjena, ali i obrnuto. To su dijelovi koji zajedno čine savršenu sliku. Slagalica koja se samo prilagođavanjem dijelova može ispravno sastaviti. Slagalica koja zahtijeva razumijevanje, slobodu i mir. Mir koji je teoretski muškog roda, ali praktično nešto sasvim drugo za šta se ne određuje ni broj, ni rod. Ni broj jer mira nikad nije dosta. Ni rod jer ga zaslužuju svi.
Svjedoci smo da upravo taj mir u našem svijetu posebno nedostaje. Pored svih nedostajanja, od osnovnih potreba za život, do osobe koju volimo, nedostajanje mira je ono koje najviše boli i šteti. Nedostajanje mira u sred rata, nedostajanje mira u braku ili vezi, nedostajanje mira u porodičnom životu, nedostajanje mira u životu osobe koja je pretrpila nasilje.. Bilo gdje da on nedostaje, tu je riječ o ozbiljnom problemu. Jer zajedno s tim mirom dolazi i sloboda, a s njegovim nestankom nestaje i ona. Sloboda neophodna za život. Sloboda govora, bivanja onoga što zapravo jesmo, sloboda zbog onoga što u sebi osjećamo. Da li nam je dopušteno, u našoj zemlji, ponosno i glasno reći ko smo, u šta vjerujemo, čime se vodimo, ili je ipak naš narod previše ograničen onim da je samo njihovo najbolje? Pa ako nisi ono što su oni i ako ne vjeruješ u ono u šta oni vjeruju i što vole, nisi bolji od njih niti si jednak njima. Ti si nešto niže, slabije, nešto sa čime oni, koji nemaju želju za poboljšanjem međuljudskih odnosa i stvaranjem mira, ne žele da imaju posla. Mi, i žene i muškarci, spremni smo biti solidarni i razumni samo ako među nama postoji makar tračak i naznaka poštovanja. Bez toga, naša već pomenuta slagalica imat će viška dijelova i neće izgledati tako lijepo I besprijekorno. Vidjet će se da tu negdje postoji greška, nešto čemu tu nije mjesto.. Postavlja se pitanje, da li su ljudi danas svjesni da zapravo prihvaćanjem i poštivanjem tuđeg veličaš i još više voliš svoje, i drugima pokazujes kakav zapravo trebaš da budeš? Da li su ljudi svjesni da mir u državi ili općenito svijetu se neće pojaviti tek tako, niotkuda? Da bi izgradio međuljudske odnose, prvo moraš da im postaviš temelje, a temelji su ništa drugo do ljubavi prema svome, i poštovanjem prema tuđem. Jer svi smo mi ljudi, ovog ili onog spola,ali ipak samo oni koje postavljaju sebe na nesto više od drugih zbog nekih izmišljenih stereotipa i vjerovanja da muškarci ili žene nešto bolje rade, iz nikakvog razloga, mogu da prisustvuju sahrani svoga morala i to u prvom redu. Jer ko si ti da sudiš drugima na osnovu njihovoga imena, spola, vjerovanja, par riječi, izgleda? Nigdje ne cvjetaju ruže, ali opet ne treba se sve gledati iz perspektive da te umjesto tih ne procvjetalih ruža, dočeka tudji bršljan koji ti se polako obmotava oko vrata i svaki dan te pomalo zateže. Prije će taj bršljan biti stav koji nisi ti sam izgradio i stereotip u koji u sustini ne vjerujes, ali ti je nametnut, a to je da je samo tvoje najbolje. Nije. Dokle god budes tvrdio da jeste, e do tad ce cijena TVOGA da se spusta. Sve dok se zasebno spolovi budu idealizirali neće biti ni ‘’jače’’, a ni ‘’ljepše’’ polovine. Neće biti razumijevanja. Neće biti mira. Neće biti slagalice. Muškarci, budite taj jači oslonac da one ljepše osjete sigurnost, slobodu i da nikada za mir ne moraju odrediti rod.
Napisala: Merima Huseinagić
Prva gimnazija u Zenici