Nemojte nikada reći da je nešto vaše. Nije. Nemojte reći da samo vi to držite u rukama, jer ne držite. Nemojte, barem, sebe lagati. Nemojte posegnuti za predmetom, a kamoli za osobom. Nemojte. Staklena vazna će se razbiti, pokupit ćete dijelove. I otići. Haljina će se poderati, pa ćete je ostaviti u ormaru da joj se barem divite s vremena na vrijeme. Bit ćete tužni. Istina. Ali već sutra ćete sami sebe obradovati novom. Ali šta kada osoba koja je bila vaša više nije vaša. Vašu osobu ima neko drugi. Krade je. Otima na najlegalniji način. Tada vam baš ni zakon ne može pomoći. To je strašno, prijatelju. Šta onda? Neka mi neko kaže, šta onda?
Neko drugi je drži za ruku. Neko drugi je nasmijava. Neko drugi joj briše suze. Ti tada, moj prijatelju, postaješ lampa. Obična sobna lampa. Ili ako baš hoćeš da ti kažem, postaješ niko i ništa. Možeš da krasiš sobu. Možda svijetliš. Suština je da sve to gledaš iz prikrajka. Iz ćoška. Smiješ se, a plačeš kao malo dijete. Ma možeš šta hoćeš, ali ti si lampa. Ne daš. Ne daš nju. Ne daš sebe. Ne daš vas. Ali džaba. Džaba ti cijeli svijet, sada je gotovo.
Nije to više povezano sa egom. Egoizmom. Egomanijom. Ništa od toga. Kradu vam srce. Kradu vas zajedno sa njom. Ovo je srce, ljudi. A srce zna da boli. Mozak ne. Ta dva smutljivca prave toliki rat u vama, da vi ne znate šta je ispravno. Ovo je krađa. Kada kradeš sreću, ne mogu ti oprostiti. Žao mi je. Pogotovo ne ako je kradeš od mene.
Kada sklopim oči vidim nas kako se smijemo. Smijeh odjekuje, a ljudi nas čudno gledaju. Miris nevolje u paru i dvije plave djevojčice u haljinama. Kada sklopim oči vidim sebe. Ljutu. Nateknutu od plača. Baš kao i sada. Samo sto je tada igra počela, a ja nisam ni znala. Tebe, malenu i nevinu. Kada sklopim oči vidim tebe u bijelom. Zvuk sreće i veselja. Vidim njega. Ali onda već otvaram oči, jer vrijeme je. A kada se probudiš san ne možeš nastaviti nikada više. Možda, ali možda ti se posreći pa dođe neki sličan, ali isti nikada više.
Tako je, otprilike, i sa životom. Nema reprize. Ostaju samo uspomene u srcu, i stare fotografije da s vremena na vrijeme podsjete na lijepe stvari. Osmijehe. Sreću. Bijele zubice. Karirane haljinice. Nisu to neka nova pravila. To je samo ono što ide po protokolu. Necemo dijeliti više ništa osim ljubavi i uspomena. Ali, valjda je to dovoljno.
Vrijeme je da uspomene okrenu list i upoznaju novu osobu.