Nisu sve rastavljene ostavljene. Ima i nas koje smo same odbjegle. Znaš ono kad nosiš teško breme svoga braka, u krevet ideš u suzama i s njima ustaješ. Onda u nekoliko navrata osjetiš trnce u tijelu. Nije to čudo, samo obećanje od Boga da će te pratiti svojom dobrotom. Ako odeš – jer niko nije ničiji.
Piše: Majda Rekić
Sve se bitne stvari dogode iznenada. Nisam planirala da se razvedem pored dvoje djece. Tada dvije bebe. Moj razvod je značio da će samo jedna beba ostati kod mene, a druga otići. Zamislite tu tugu u mom srcu. Spremna sam bila da kažu, a rekli su, da sam loša majka što nisam uzela dvoje djece. Hvala Bogu, takve me priče nisu dotakle. Mnoge bi ostale u lošem braku – zbog djece koja će i onako za nekoliko godina krenuti svojim putem. I neka će. Veličam tu autonomnost pojedinki. A ja tad, sjetivši se da je život jedan, shvati da ne smijem trošiti vrijeme na nekompatibilnu osobu u svom životu. I razvede se.
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da posložim kockice svoga života. Nisam bila tugujuća razvedena žena. Lekcija koju sam i suviše mlada naučila naprosto mi to nije dozvoljavala. Moji su se vršnjaci tada bezbrižno šepurili gradom. Njihova bezbrižnost je bila iskrena, a moja glumljena. Priznajem. Friška od razvoda ne možeš biti bezbrižna. Ne što nisi u stanju, nego ti okolina ne dozvoljava. Pregršt pitanja i prozivki. Tad sam u njihovim očima bila mlada i naivna. Znam da su me žalili, „bojeći se“ (a priželjkujući) da budem, od života pregažena, jedna od mnogih koja će danima plakati Bogu proklinjući svoj život. A ja, više nego ikad, zahvaljivala sam Njemu (koji mi dao razboritost i snagu) i administrativnom radniku u sudu koji mi udario pečat na riješenje o razvodu.
Vrativši film unazad četiri godine i malo više, koliko je prošlo od tada, vidim da sam opet koračala raznim putevima. Na tim putevima upoznala razne ljude. Neki od njih su preloši likovi, a neki za poželjeti. Ja ih nisam poželjela nešto Bog zna šta, ali neka druga sigurno bi. Ja nisam, jer nisam željna pažnje. S emocijama rapolažem oprezno. To se ne vidi, jer se ponašam kao da sve u životu radim nepromišljeno. Ne osjećam emocionalnu prazninu što nemam životnog saputnika u vrijeme kad su moje vršnjakinje počele da se udaju. Neke od njih već imaju male bebice, a ja kćerku od nepunih 6 godina i nešto mlađeg sina, kojeg viđam vikendima. Sretni smo sve troje. I nema stvari koju vrijeme ne liječi. I nema situacije kojoj se čovjek ne prilagodi. Vjerujte – sve je u vašoj glavi.
Znam da mi je danas visoko postavljena ljestvica kvaliteta koju moj budući mora dostići. Nije to zato što glumim i što sam zajebana, nego što sam sa 25 godina i brakom iza sebe, svjedočila raznim taktičarima koji su imali za cilj da me smuvaju. Kad se samo sjetim koliko je „vjernih muževa“ bilo među njima i koliko onih u ozbiljnim vezama. Mrzila sam njihove poruke. Mrzila sam njihove poklone i pozive na ručak. Na večeru još više, logično. Mrzila sam sve u njihovom emotivnom svemiru. Ljubav se ne kupuje, ni duša, ni tijelo. Ono se daje onom kome hoćeš, a ne onom ko hoće. Imam ja hrabrosti da vam predstavim svakog od njih, ali ko sam ja, zaboga, da kvarim tuđu sreću?
Poželim i ja nekad nekog da me zagrli. Poželite i vi, ali nikad nemojte dozvoliti da vas ta usamljenost gurne u nemudru romantičnu vezu. Ako ste od onih koji su zaslijepljeni brakom, reći ću vam: Vozovi polako polaze. Pazite da ne zakasnite. Pakujte kofere i ruku pod ruku sa osobom vašeg života. Mi razvedeni imamo tu privilegiju da zakasniti ne možemo. Nama se ne žuri. Nama je to potpuno svejedno. Putovanje ne planiramo. Ako se desi po drugi put, odlično.
I znajte na kraju da mi, više od vas koji ste imali samo sretne životne trenutke, cijenimo brak kao zajednicu. I znajte još, razvedena žena vam je više fatalna nego ona koja to nije. Dok se u takvu ne zaljubiš, ne znaš koliko si sretan što nosiš čitavu glavu na ramenima.