Znao sam poželjeti mogućnost kretanja bez razmišljanja, međutim, nisam uspijevao. Jednostavno, već u osnovnoj školi, knjige, misli, preispitivanja, tekstura bosanskohercegovačkog života danas, onog prije, postratna generacija i moja tri vjerna drugara su mi od, kako sam već spomenuo, osnovne škole postali životni prioritet, a moj se život danas, nakon mnogo godina od završetka osnovne škole, svodi na to da me ljudi etiketiraju kao umjetnika, pisca, pjesnika, veoma značajnog aktivistu, razumnog i ugodnog mladića, nekoga ko će u jednom trenutku preuzeti kormilo i krenuti na put ka nečemu jednostavnijem, opuštenijem, konkretnijem i za ljude sadržajnijem. Ka nečemu što neće biti vic, groteskna uzrečica ili prošlost uokvirena u portret sa željom da se još jednom stvori bratstvo i jedinstvo na našem Balkanu, na kojem je pomalo je tragično živjeti, trgati brda duše, krv u venama zamijeniti rijekama, ići daleko, preći Kavkaz, otići do Japana, šetati se japanskim vrtovima i htjeti biti manje bolan, drugačiji, sebi lakši. Uistinu, pomalo je tragično živjeti na tom našem Balkanu, Staroj Planini, biti duševno star, duševno neograničen, doticajan, željeti izaći na trg i umrijeti zbog svih nas, zbog slobode i borbe za ujedinjenjem, jedinom borbom koja može dati bolje i konkretne rezultate. Unatoč toj tragediji, samoubijanju, pritisku, želji za opuštenijim umom, želji za manje preispitivanja, mrvljenju duše, očiju, zuba, kostiju, ne mogu da vas lažem. Ni vas kojima šaljem ovaj rad, ni one koji će pored vas (možda) biti u mogućnosti da ga pročitaju, niti samoga sebe, koji zna kakve je benefite, ali i nejasnoće, dobio njegov život nakon rođenja u izranjavanoj bolnici, dobivši, po rođenju, kao dodatak i neprijatelje. Međutim, kako stremim što manjem autoritetu, tako sam odlučio vagati govore i savjete onih koji su činili sastavni dio mog života do osamnaeste godine i zbog toga, bez imalo straha, mogu da prenesem svoj empirizam kojeg nikada nisam platio, ali jeste on meni.
Posve me je fasciniralo kako niko od mojih komšija nije imao snage da sebi prizna da je prošlost zlo, da je prokleta, baš kao i književnost kojom sam se odlučio baviti. Drugo, fascinirali su me mladi ljudi koji nisu bili dio te prošlosti, ali su se njome bavili, kao da je ona sadašnjost, ovo „sad“ trenutak u kojem mi odlučujemo šta ćemo, kome ćemo i zašto baš tamo. Ništa nisu vidjeli i, umjesto da to za njih ne postoji, oni su sami počeli stvarati zloglasne priče, odvajati se u ćoškove, potiskujući svakog ko je imalo drugačiji, posebno ako mu se ime ne uklapa u ona njemu svetija.
Nježnu, diskretnu, hrabru, knjigu za prečesto usamljene, knjigu Ivana Tokina, „Najnormalniji čovek na svetu“ dobio sam 28.12.2016. zbog toga što sam bio jedan od troje koji su ostavili najbolji komentar na njegovom fejsbuk profilu. Kasnije, nakon niza doživljenih emocionalnih padova i uspona, ohrabrio sam se da otvorim kasu, odem na autobusnu stanicu, kupim kartu i odlučno kažem roditeljima da idem u Beograd kako bih upoznao omiljenog pisca. Moja majka je, vođena prošlošću, reagovala onako kako reaguju sve majke čiji su sinovi slobodniji od samih ptica. Gledala me nijemo, kao da je na meni tražila nešto svoje, već odavno izguljeno. Molila me da ne idem, govoreći kako me neko može oteti, kako su to „oni“, kako ni sam ne znam u šta se upućujem i kako me ne razumije. Otac je, dobro se sjećam, sa trosjeda u dnevnom boravku podigao svoje oronulo tijelo, svojim plavim i vodenastim očima pogledao u moje plave i života željne oči, upitao kad je potrebno da me odveze na autobusnu stanicu i počeo pripovijedati o mladosti, Jugoslaviji, trenucima provedenim u gradu u kojem će njihov sin kasnije početi pisati zbirku poezije, radovati se, rasti, samospoznavati, jer će tamo živjeti jedno vrijeme, uživajući u duhu tog grada, misleći na umno porobljeni narod sela iz kojeg je otišao.
Nakon svakog povratka u Bihać, rodno selo, odlaska u Banja Luku, Zenicu, Sarajevo ili Trebinje, nastojao sam da što više razgovaram sa mladim ljudima, iščekujući njihove stavove sve sa iskrama u očima koje su se miješale sa znatiželjom i energijom kakve u sebi ima istraživač koji radi na velikom projektu. Takvi su razgovori bili breme i meni samome, jer je bilo naporno precizirati nečije stavove, dolaziti do zaključaka, poimati i ne biti ušteđen muka. Međutim, ono što je upotpunilo moj život i moje vjerovanje koje niti u jednom trenutku nije bilo nametljivo, je, svakako, svako novo druženje i svaka nova radionica koji su okupljali sve nas, uspravnih glava, ponosne mlade ljude, sa željom da ovaj svijet, da ovaj Balkan, da ovo mjesto pozicioniraju drugačije i da mu daju neki novi sjaj.
Roditelji, porodica, komšije, konobari u lokalnim kafanama, konobari u kafanama gradova čiji sam čest gost, bliski prijatelji, dalji prijatelji, poznanici, manje poznati ljudi, oni potpuno nepoznati, profesori, svi ti ljudi koji su na bilo koji način dio mog života, počeli su me ispitivati o aktivističkom djelovanju, težnjama, pisanju, odlascima do Beograda, pa ponekad i Zagreba, iskustvima, ljudima koje sam upoznao, piscima sa kojima sam se družio, knjigama koje sam pročitao, omiljenim mjestima i, svakako, neki od njih su izrazili želju da im preporučim mjesta na koja prosto moraju otići kako bi osjetili duh i atmosferu koje, ne samo da sam osjetio, već sam ih upio, pa sad na svakom koraku rasipam različitosti, dobrotu, čvrst stisak ruke i zagrljaje sa dubokim značenjem.
Ja bez njih ne bih znao da živim trenutke, ne bih znao da doživljavam, opisujem, prepričavam, tražim, dajem, ostavljam, pronalazim, očekujem, dobijam, darujem. Bez tih ljudi ne bih mogao da kreiram šeme koje se tiču promjene svijesti i, jasno je, ne bih mogao da promijenim bilo čiju svijest i pogled ka nečemu, u ovom slučaju, o nama samima. Zbog toga, odlučno, dubljeg glasa, onima koji razumiju, ali i onima koji ne razumiju, prečesto čitam pjesmu koja je stvorena kako bi služila za dublje promišljanje o ljepoti postojanja, različitostima, bivanja uključenim u zajednicu, ponovnim pomirenjem (ukoliko je potrebno da se u nečijoj glavi takvo nešto i odvije) i nimalo važnom političkom i nacionalnom identitetu koji ždere nevinu dobrotu u nama:
Možda puste postaju zemlje naše
Možda ulice mog djetinjstva noću
Samo prazninom me časte
Ali, znaj, zemlja, tvoja ili moja
Kao i ulica, tvoja ili moja
Svakim dolaskom
Tvojim ili mojim
Postaje drugačija
Čaše njenih polja
Planina, dolina
Ili zgrada
Postaju punije
Tobom
Ili sa mnom
I ti, dobri moj
Častiš mene
I ja častim tebe
I ulice
Kao i zemlje naše
Nama zbog nas
Sretnije i ugodnije postaju
Kao što sam i na samom početku napisao, moj se život svodi na to da me ljudi etiketiraju kao umjetnika, pisca, pjesnika, veoma značajnog aktivistu, razumnog i ugodnog mladića, nekoga ko će u jednom trenutku preuzeti kormilo i krenuti na put ka nečemu jednostavnijem, opuštenijem, konkretnijem i za ljude sadržajnijem. Ka nečemu što neće biti vic, groteskna uzrečica ili prošlost uokvirena u portret sa željom da se još jednom stvori bratstvo i jedinstvo na našem Balkanu. O tome ne mogu ništa da mislim, jer sam onaj koji izgubljen na autobusnoj stanici sjedi, želeći trenutak za sebe, kako bi nastavio dalje, braneći, štedeći, odlazeći, razgovarajući, prenoseći i želeći, pored one mogućnosti za kretanjem bez razmišljanja (još uvijek) da osvaja srca ljudi, kao i njihove umove, ta da među svim tim različitim individuama uspostavi konekciju koja će rezultirati drugačijim društvenim stanjem i poređenjem, širim viđenjem, razumnijem pristupu i intenzivnijim druženjem.
Za kraj, bit ću slobodan da kažem kako bih opet, kao u djetinjstvu, kao u ovom sad djetinjstvu, kao u onom djetinjstvu što me čeka, došao bih i prije djetinjstva i rodio se ovdje, na pomalo tragičnom Balkanu i imao svoje tajne tišine, ćutanja i plakao bih i vrištao i grlio bih, volio kao da mi je posljednji put, bivao povrijeđen, bolovao bih, osjećao bol od pupka do prsa, snažniju od fizičke, težu od svih težina, žudio, putovao, vraćao se, želio da istražim, istraživao, ostao u njegovom centru i oblikovao ga onako kako zaslužuje da bude oblikovan.
Sad sam u centru. Uz sav trud i želju oblikujem prostor oko mene mojom namjerom da budem njegov neraskidivi dio. A taj prostor, neminovno je, čine ljudi, koje je potrebno voditi i napominjati da je najbolje tamo gdje ljudi uvažavaju, ohrabruju, motivišu, slušaju i motivišu jedni druge.
Utopija je možda nedostižna, ali je mir moguće uspostaviti ili ga bar širiti.
Piše: Mehmed Mahmutović, student Ekonomskog fakulteta
Rad je nagrađen na takmičenju literarnom takmičenju “Nenasiljem do mira” u organizaciji Glasa žene iz Bihaća.