Piše: Žana Alpeza
Ne razapinjite sada ljude kao Boga Vas molim! Zar je bitno dali je rekao „ušao sprida ili sazada“? Zar je bitno što ne zna staviti masku za zaštitu, zar je bitno što je on stavio naočale? NEBITNO!
U ovom trenutku kada bi trebali imati više suosjećanja za druge, brinuti se za sebe, štititi sebe pa druge- što ljudi rade samo traže mane i smicalice. Sada za to nije vrijeme! Ovo je vrijeme i izazov u kojem se svijet našao, nešto što pogađa skoro pa svakoga. Kako se najbolje snalaziti u izjava medijskim sada je nebitno. No, očito nije ljudi su doista čudne biljke kada vide tako neki „gaf“ ili kako god ga nazvali popnu se na njega kao profesionalni jahači konja.
Da, rekao je tako ravnatelj bolnice, da tako nespretno premijer nije znao kako se maska za zaštitu stavlja i možemo dalje. Zašto se nismo zapitali sva ova situacija je i za njih nova, nisu se snašli, pa sada ćete reći za što primaju plaće? Tako je, slažem se, ali za to će doći vrijeme kada evo barem sada imamo vremena razmišljati za koga ćemo glasati.
Mediji danas prenesu tisuće i tisuće riječi, naš mozak polako upija, naš mozak upija i ono što je loše, ono što ne neizvjesno, ono što je opasno, ono što je sljedeće – onda iz dana u dan kada smo u ovome stanju izolacije pravimo sebi pa svojima problem-a to je da se počinje nakupljati stres. Od stresa počinje se nakupljati sva negativna energija koju negdje moramo da izbacimo, i onda je najlakši način da pljujemo.
NIJE VRIJEME SADA ZA RAZAPINJANJE! Tako je- kada prođe ovaj izazov ili iskušenje, posvetimo se više razmišljanju i savjesno odgovornom ponašanju radi sebe i svoje obitelji pa svih nas.
Razapinju se političari, razapinju se ravnatelji bolnice, razapinju se razni ministri i slično, a za to vrijeme dok tražimo kako ćemo ih oblatiti, nije nam palo na pamet možda da pomognemo ?
KAKO?
Pomozimo čudnim ljudima!
TKO SU SVI OVI ČUDNI LJUDI?
Tko živi iznad tebe u zgradi? Neki čudni ljudi koje ne poznajem!
Tko je na kraju sela? Neka stara baka i djed, kojima treba pomoć u hrani i lijekovima jer oni ne znaju što je internet, oni ne znaju da se ne smije izlaziti od 18h do 05h ujutro, oni ne znaju voziti auto, nemaju djece, osuđeni su na pomoć drugoga.
Tko je preko puta djevojka koja ima čudan stil odijevanja? Viđam je u isto vrijeme svako nekoliko dana sa šeširom na glavi, ili nekim čudnim odjevnim kombinacijama, koja ne izlazi na sunce, ponekad vidim u isto vrijeme dođe taksi po nju i vrati se za par sati? To je djevojka koja ide na kemoterapiju kojoj je dijagnosticiran karcinom jajnika prije dvije godine. Ne smije na sunce zbog zračenja i kemoterapije. To je djevojka koja se bori za život, boreći se sa teškom bolešću u skromnosti i mirnoći.
Tko je na drugom katu? To je nepokretni čovjek srednjih godina koji je u kolicima prikopčan za kisik, i njegova žena koja se brine za njega svako malo mu ubrizgava injekciju inzulina jer od toliko bolesti koje ima, za nju je vidjeti šoping centar ili otići frizeru, na manikuru, je nepoznanica već puno godina. Ona nije izišla dugo iz četiri zida, i ona zahvaljuje Bogu što joj je muž živ, i što mu ona može pomoći i biti sa njim.
Tko je u susjedstvu malo dalje kuća? Tu je dječak koji je cijeli život u kolicima sa smiješnim naočalama te uvijek nešto promrmlja kada prođem, ne znajući da hoće da se pozdravi. Nakrivljene glave u kolicima mi se smiješi svaki put kada ga vidim. Mislim kakav mu je ovo život nikada neće moći ustati ni hodati, a pritom ne znajući da njegova majka ga svako jutro i večer podigne onim iscrpljenim rukama da se barem malo osloni na noge. Pritom ne znajući da kada prije negoli će ga ustati iz kolica uključi njemu najdražu pjesmu i drži ga u naručju, jer tada je čitav svijet njegov.
Tko je na zadnjem katu zgrade? To je žena koja se bori sa depresijom i shizofrenijom, odavno su je djeca napustila jer svatko je krenuo svojim putem na razmišljajući pritom da ostavljaju majku koja ih je rodila i odgojila, koja se mučila po kiši i snijegu vraćajući se sa posla kući da prehrani djecu i čekajući hoće li pijani muž zaspati da može pripremiti doručak ujutro djeci za školu. Danas je sama, djeca grade karijere, imaju obitelji jedva je posjete. Čujem da je bila nekoliko puta hospitalizirana, pa je ljudi izbjegavaju, ne znajući pritom da ona želi s nekim popričati, podijeliti svoju muku, da želi tračak ljepote vidjeti u susjedu kako je pozdravlja. Ali, nažalost nije to još doživjela.
Tko je onaj na kraju ulice što smo ga viđali svako jutro prije polaska na posao, i kada smo se vraćali sa posla? To je beskućnik kojega nismo ni zamjećivali kojega smo svako jutro prošli pored njega bez ikakvog osvrta ili trunka empatije. Kako je mogao postati beskućnik? Znači to je neka baš propalica. To je čovjek koji je imao kuću, imao ženu, imao kućnog ljubimca. Normalno išao na posao, onda jednog dana se život pretvorio u bezdan bez kraja. Žena mu teško oboljela, narasli dugovi od bolničkog liječenja, digao kredit, banka uzela kuću, žena umrla, on ostao na cesti. Posao izgubio jer poslodavac nije mogao tolerirati njegove izostanke, izgubio prijatelje. Da, to je taj čovjek sa psom pored njega. Jedini je pas ostao vjeran.
Tko je u potkrovlju obitelj sa djetetom koja se skriva u liftu iza majke? To je djevojčica koja ima leukemiju. Viđali smo ih u liftu svako malo držeći za ruku djevojčicu koja je pokrivena sa maramom na glavi. Roditelji je vode na terapiju, nema kose pa se srami, krije se iza majke da je ljudi ne vide sa maramom na glavi. Inače je jako hrabra, pametna djevojčica, toliko pametna tko zna možda jednog dana postane i znanstvenica. Ne ide u školu kući uči,jako dobro sve pamti. Ne može u školu jer su nuspojave od terapije teške,pa su roditelji odlučili da se obrazuju od kuće.
Tko je u prizemlju zgrade? To je stari djed sa štapom koji jedva hoda i ne može uza stepenice, pa svako malo smo na njega nailazili te u našoj svakodnevnoj trci ga na veliko zaobilazili jer nikako da se skloni. Prošle godine mu je žena umrla, kratko je bolovala. Ona je bila njegov oslonac. Sada je sam i izgubljen. Teško mu pada biti sam u stanu. Pošto hoda sa štapom jedva ode do trgovine da kupi namirnice i lijekove. Društvo mu pravi žuti mačak, milujući ga pospanog u fotelji sa upaljenim televizorom u kasne sate.
Tko je onaj čudni čovjek na kraju sela koji ne izlazi nikada iz kuće? To je čovjek koji je u mladosti dobio jako tešku psihičku bolest pa godinama nije izišao iz kuće .Ima majku koja mu kuha i čisti. Ali,ona je jako stara, i jako se srami da joj netko dođe i upita kako joj je sin. Srce je boli, teško da odgovori. Nigdje ne izlazi iz kuće ,na njega pazi .Daje mu terapiju redovno. Sjećam ga se bio je najbolji učenik u školi, i kao da se desilo preko noći, odjednom nije počeo dolaziti u školu, kako je malo mjesto počele su glasine i tračevi da je poludio. Kako to Bože mili ljudi olako izgovore „on ti je lud“, ne nije lud već ima psihičko oboljenje,i ona najbolje zna kako mu je. Inače, voli da mu se dođe da popriča sa ljudima, jer već godinama nije izišao iz kuće.
Tko je ona žena sa lijepim cvijećem na balkonu što nam daje prekrasne boje na zgradi svakog proljeća i ljeta? To je žena koja je razvedena koja živi sama jer je muž napustio što se zbog hormona jako udebljala, pa sada ganja mlađe-kaže mlađe mu slađe. Da, žena ima takav smisao za dizajn i njezin balkon očarava ljepotom. Prijateljice joj kažu-pusti vratit će ti se on. No, kako je njoj ona sama zna. Nije više zainteresirana da izlazi iz stana, vidim dosta toga joj se dostavlja. Svi i zgradi jedva čekamo da prođe zima da vidimo blještavilo boja cvijeća.
Čudni ljudi zar ne? Da, a mi prvi skačemo na telefone i na komentare da nekoga opljujemo ili iznesemo nekakav gnjev, ne birajući koga ćemo razapeti. Čudno zar ne? Ovi svi čudni ljudi žive u svoja četiri zida nikada ne tražeći nečiju pomoć, ili ne daj Bože da nekoga blate. Oni su sretni što imaju život i zahvaljuju se na njemu.
Mi ne možemo biti kući mirni nekoliko dana
ČUDNO ZAR NE?