Kazaljke na satu već otkucale ponoć. Šobić tiho svira na računaru, razlio se mir u meni i oko mene. Mir ili samoća u malom gradu, nisam ni ja sigurna. Pričali su mi kako je tišina lijek za dušu, umorne snove, kako tu nastaje ono bogatstvo uma.
Večeras mi društvo pravi nekoliko desetina knjiga i mali plišani drugari koji su tu već 24 godine. Ne brojim više dane samoće, likovi iz knjiga postaju moji najvjerniji prijatelji tamo gdje zapravo nemam nikog. Nekada su me u ove sitne sate budili dragi ljudi, da im kuham kafu, da jutro dočekamo prepričavajući dan ili da samo šutimo gledajući u svjetiljku ispod prozora moje zgrade. Gasila se i palila svakih dvadeset sekundi. I ona je tu imala neki svoj ritam.
Sada svako od nas je na svojim stranama, okupirao nas novi početak, pa su rijetki dani kad se vidimo. Niko od nas se nije snašao u novoj okolini, nije našao nekog novog sličnog sebi, nikoga koga bi zanimala ljepota pisane riječi, pozorišna predstava ili možda neko putovanje. Niko spreman pokrenuti neku novu priču. Mi smo klapica koja je slušala Šobića, Divlje jagode, Crvenu Jabuku i Montena. Analizirali smo knjige, a u pauzi obilazili lokalne kafane. Spoj nespojivog. Budući intelektualci i boemi u jednom paketu.
Pila se kafa i kad je nema. Posuđivalo se od raje. Trošila se zajednički posljednja marka za motane cigarete, plakalo se zajednički za krivim potezima. To su oni prijatelji zbog kojih u cik zore idete s kraja na kraj grada pješice samo da ga zagrlite, jer je imao loš dan.
Sada toga nema. Otišlo se nekim novim putem za snovima. Usamljeni smo i čudaci među masom istih. Ne shvataju oni zašto mi volimo, zašto pomažemo, a ne tražimo zauzvrat ništa, ne shvataju zašto se još glasno smijemo. Zato što još smo prva adresa jedni drugima kada nešto “zaškripi”, zato što još uvijek prepričavamo naše dane, samo sad na mesendžeru i viberu, bez zagrljaja i onih čokolada od marku, u tišini gdje se još čuju zvuci gitare i lupkanje po tastaturi.
Ne izlazimo više, nemamo s kim jer ne razumiju drugi zašto plačemo na poznate stihove.
Večeras je tišina teška jer je bez njih, bez njega čije ruke jedino dolaze u obzir da se zapletu ovu zamršenu čupavicu. Bez njega jedinog koji mi još jedini iscrta osmjeh u ovom gradu gdje sam sasvim sama, u tuđim ulicama i na tuđim pločnicima. Bez njih još samo njega mogu da slušam, samo sa njim da dijelim dane samoće i tišine.
I po tome smo mi drugačije, zaljubljivale smo se samo u osmijeh, inteligenciju i u muškarce sa velikim M, a ne one mamine luzere što još nisu naučili da život nije izlazak i tatin cener. U one što su djevojku do jučer su zvali “ljubavi”, danas je “glupača”. “Kupovao” nas osmijeh, čvrsto držanje za ruku i dvije naranče kad smo bolesne.
Večeras, nekako s’ proljeća uvijek meni doluta, neka čežnja tamna, tiha mudrost davna. U gradu gdje ništa nije tvoje, samo jedna ruka je poznata i jedan smijeh je drag, tamo gdje ulice nemaju tvoju priču, gdje nemaš uspomene i ne čekaš nikoga da obriše suze sa umornog lica, gdje neće niko grliti da prođe, tamo gdje si “lud” kad se glasno smiješ. Tu su samo još mali plišani drugari, što me 24 godine trpe i “Ćela” što još plače kao prije 20 godina kada je došla u moj mali dom.
Preuzeto sa bloga Anise Mahmutović Tebi na dar