Ko ste vi da analizirate moje postupke? Odakle vam pravo da se miješate u moje odluke?
U našem društvu je postalo sasvim normalno da se osuđuju tuđi izbori. Tuđe odluke. Od malena nam pričaju razne priče. Recimo, kako je bolje da djevojčice idu na ples jer eto, određeni sport je za dječake. Kasnije, kako treba da se družimo sa nekim dječakom jer eto, iz lijepe je porodice. Ipak bismo trebali studirati nauku za koju roditelji procjenjuju da je najbolji izbor za njihovo dijete, a ne ono čime bi se dijete, odnosno tad već zrela osoba uistinu bavila.
Teško je iskorijeniti ili bar na neki način izmijeniti mentalitet našeg naroda ali ja bih prva glasala za promjene u toj sferi. Ja ne želim da budem po kalupu koje propisuje društvo i baš me briga ako kažu da im se ne sviđa moj novi ljubimac, zmija Erika koju sam nabavila prije par dana. I super se slažemo, ona bude u svom tetrarijumu, a ja joj prije spavanja pričam neke priče iz života. Sinoć sam joj pričala o svojoj prijateljici, sa kojom sam se stalno tukla u djetinjstvu, a danas je moj alter ego.
Komšije me gledaju sa čuđenjem, roditelji se takođe ne slažu jer eto, pored toliko divnih pasa, ptica, riba ili zečeva, ja sam odabrala zmiju da mi bude ljubimac. Ali ja sam baš srećna što mi je Erika ljubimac. Mislim da će iz mojih priča i ona obožavati moju prijateljicu, poput mene. I baš me briga što ne volim mačke i što kažu da su to čiste životinje. Ne volim ih.
Istraživanja pokazuju da je nivo zabrinutosti kod ljudi o tuđim životima duplo veći od nivoa zabrinutosti o vlastitom životu. Stvarno jeste. ,,Šta li će ona sa djevojka sa trećeg sprata ako ta zmija nju pojede? Gdje samo nabavi to?”
A ja i dalje radim samo ono što volim. Pijem pivo iz flaše i pričam sa Erikom satima.
Staze kojima hodamo prepliću se i razilaze. Vrlo je važno ostavljati tragove na tim stazama. Tragove, kojima će svako od nas bojiti svoje nebo, a ne razlagati ga na sastojke.