Kad nam neko spomene sam pojam mira u svakom od nas, nebitno kojoj naciji pripadali javlja se misao da je to nešto što nam je svima potrebno kako bi živjeli najbolji mogući život u najboljoj verziji sebe. Od malena zajednica nas uči da volimo ili barem poštujemo sve ljude jer smo svi mi prije svega ljudi, pa tek onda sve ostalo što nam život svakodnevno nalaže. Svojim rođenjem ne možemo birati porodicu, mjesto rođenja, religiju, ali možemo kreirati svoj vlastiti stav koji nam niko ne može oduzeti. Postoje dvije razine mira, a to je duhovni i stvarni mir. Kroz život prolazimo najveću moguću borbu koju ponekad vodimo sa samim sobom, a ponekad nismo ni svjesni da vodimo borbu sa cijelim svijetom. Mi se nikada ne nalazimo u cjelokupnom miru jer se u nama neprestalno odvijaju borbe koje svijet nikada neće vidjeti. Svijet koji nas okružuje ne poznaje našu stvarnu bol. On samo misli da sve zna i vidi, ali to je nemoguće jer je svijet slijep. Vidi samo što želi da vidi, a pojedinac na sve moguće načine pokušava objasniti okolini važnu lekciju. Ta lekcija svoje učenike treba potaknuti na razmišljanje kako bi pronašli odgovor na najvažnije pitanje: „Čemu mržnja ako svi znamo koliko znači mir za sve?!“. U osnovi svega se nalazi mir. Mir je prije svega i poslije svega! Mir je i prije ljubavi, on je preduslov ljubavi. Budemo li kroz ljubav konstantno tražili mir nikada ga nećemo ni pronaći. Samo ćemo svoj život provesti u zabludi da smo živjeli u miru. Nikada nećemo shvatitu tu životnu prevaru, a život je najveći mogući kriminalac i varalica. Na početku nam na poklon da mnogo toga, ali nas na kraju nemilosrdno i pokrade ne mareći za naše emocije. Umiremo sami i na taj put ne nosimo ništa osim sebe i sve što čini same nas. Jedino tad osjetimo nešto što se zove mir i pravda. U tom trenutku mir i pravda će se zagrliti i postati najbolji prijatelji. To prijateljstvo će se stopiti u nešto najljepše. Međutim, da li ćemo i mi biti dio tog nečeg najljepšeg što je riječima nemoguće opisati, to ovisi o nama i koliko smo mi svojim borbama to zaslužili. Život nas nije stvorio nemoćne kako bi se samo onako olako predali bez imalo borbe. On nas je stvorio premoćne i dao nam snagu koje nismo ni svjesni. Ko ne vjeruje doći će dan kada više neće imati snage za borbu, a željeće tu bitku više od svega. Tada će se morati prepustiti sebi iznutra. Zato učinite to što prije kako bi vam ostalo vremena da u tome uživate. Naše tijelo vješto krije najjače oružje, a srce je najvrjednije što čovjek posjeduje. Mnogi su nevini ljudi upravo baš zbog toga podlegli strašnoj sudbini ratovanja. Upravo sada počinje govor o onoj drugoj razini borbe za mir, a to je samo pokušaj uvođenja duhovnog i stvarnog mira. Kreće priča o ljudima koji su ostavljavši sve iza sebe krenuli na put bez povratka kako bi spasili svoju domovinu, jedan djelić sebe. Ratovi odnose mnoge ljudske žrtve i on nema milosti i ne bira da li je to nečije dijete,otac,muž… U ratu ne ginu samo ljudi, već i životinje, biljke, zemlja. Svi pate! Nebo postaje crno, a putevi crveni od krvi vojnika koji nakon rata izniknu u heroje ili izdajice, a nevina djeca postaju siročad. Rat i mir se nikada nisu slagali. Ratuje se zbog mira, a onda mir pati. Tek u miru ljudi shvate koliko su izgubili ratovanjem i tek tada čovjek kreće u pravi rat, rat sa bolom i patnjom. Koliko je samo nevinih ljudi izgubilo život u ratovanju za svoju domovinu i slobodu. To ni jednom carstvu nije donijelo sreću i nikada neće ni donijeti ništa dobro. Zgarišta nakon rata su donosila za posljedicu samo glad i siromaštvo. Zašto nam je to trebalo? Da li je to bilo moguće spriječiti; to je sada u ovom trenutku teško znati. Kako god trebamo hrabro kročiti dalje u budućnost, ne osvrčući se na prošlost jer je prošlost, izgleda toliko bolna da nas samo može sputavati u koraku prema budućnosti, ali naravno ne smije biti zaboravljena. Mir uvijek počinje od pojedinca. Tako krečući od samih sebe možemo postići mnogo toga. Kada bi svak na isti način krenuo i od sebe ovaj svijet bi sigurno postao bolje mjesto za život. Kako bi uspjeli sebe natjerati da nikada ne postanemo nasilni trebamo sebi stalno govoriti: „Oni ne mogu biti toliko grubi, koliko ja mogu biti nježan. Ne mogu biti toliko ni drski koliko ja istinski, ljubavni prijatan, niti toliko uzrujani koliko ja mogu biti miran i spokojan!“. Zaista na taj način možemo sigurnim putem doći nenasiljem do mira. Samo onaj ko se nalazi u najdubljem miru može i vladati situacijom. Takav postepeno dobija osjećaj kao da se cijeli svijet nagnuo ka njemu da mu bude podrška, a to mu daje još veći poticaj da nastavi dalje u borbi protiv nasilja. Možda jednog dana ljudi napokon shvate da nasiljem nikada ništa neće postići. Nasilje predstavlja samo neuspjeli pokušaj lakšeg dolaska do cilja. Međutim, kako bi došli do stvarnog cilja moramo preći trnovit put koji nije nimalo jednostavan. Ako mislimo da ćemo nasilno uspjeti doći do kraja puta varamo se. Uspjet ćemo samo ako budemo dovoljno nježni, nježnošću ćemo sebi olakšati to dugo putovanje i u jednom trenutku ćemo se samo iznenaditi jer smo došli do cilja. Mnogi misle da je nasilno ponašanje odlika snažnih koji svoju snagu nastoje iskaliti na slabijim od sebe što nije istina. Snaga se često zna kriti i u naizgled slabim osobama koje svoju unutrašnju snagu mudro kriju od očiju javnosti kako je ne bi nikada izgubili. Samo će naivci pokazivati svima redom svoju snagu, a na kraju kada je izgube više je nikada neće uspjeti vratiti. U svemu tome saznajemo najvažniju tajnu, a to je da je nenasilna komunikacija ključ svega. Nenasilje je ključ svih materijalnih i nematerijalnih stvari kojima težimo.Ako imamo taj ključ koji možemo dobiti samo ako zaslužimo sva vrata svijeta će nam biti otvorena i bit ćemo dobrodošli na svakom mjestu. Svi će željeti da nam budu prijatelji nadajući se da će i oni dobiti ključ. Sve to dokazuje kompleksnost ove teme o čemu bi se moglo danima pisati…
Piše: Dizdar Emina, Gimnazija Bihać, 3a razred
Rad je nagrađen na takmičenju literarnom takmičenju “Nenasiljem do mira” u organizaciji Glasa žene iz Bihaća.