Početkom rata u Bosni 1992. godine imala sam 15 godina. Kao i svaka mlada djevojka, bila sam ispunjena nadom u ljepotu postojanja, željom za dobrim obrazovanjem, druženjem s prijateljima i prvim ljubavima koje se ne zaboravljaju i svakome od nas ispunjavaju dušu do kraja života. No, u košmaru kakav je teško zamisliti u najluđim snovima, tog prokletog dana, našla sam se u crnom srcu inferna i u bunilu satkanom od horora zatočena u logor, sabirni centar, kako su zlikovci eufemistički nazivali taj Danteov pakao.
Neću da vam pričam o užasu, tegobama i patnji tog mjesta beznađa, muke i nevolje, ne zato što ne pamtim glad, bol, hladnoću, batine, skrnavljenja i poniženja svake vrste koja može pretrpiti jedna mlada žena, nego iz razloga što bi ova priča otišla u nedogled u pripovijedanje kome nema kraja i u reminiscenciju koja bi mi iznova otvorila s mukom zatvorenu ranu na duši.
Rat se završio i moj povratak u normalan život zadobio je sasvim novu dimenziju, onu dimenziju koja motivira ljudsko biće na redefinisanje sopstvenog života. Shvatila sam da sve ono što se dogodilo u prošlosti moram ostaviti duboko iza sebe, nažalost, okruženje u kojem sam egzistirala nije razumjelo tu moju potrebu, koja je bila jedina opcija što je vodila ka normalizaciji života kojoj svi težimo. Egzistencijalni problemi s kojima sam se suočavala u poslijeratnom razdoblju nisu stvarali ožiljke i osjećaj manje vrijednosti kao što je to činilo ogovaranje ljudi, u dugim noćima mučila me nesanica, nesanica od one vrste kada jedino svitanje donosi olakšanje ili samo buđenje u kojem postanem svjesna da sam majka troje djece, za koje sam trebala biti spremna voditi ih kroz život. Također, stavljanje moje osobnosti u poziciju žrtve, žrtve kojoj treba samo žaljenje, bilo je teže nego samo ogovaranje, bio mi je teret koji sam nosila na leđima, iako se nikad nisam osjećala slabom i nejakom, čak štaviše, smatrala sam sebe odvažnom i hrabrom, no ovo društvo jako teško, iz predrasuda i kvazitradicionalnog razloga, ne zaviruje u dušu ljudi nego površno, namjerno ili nenamjerno ruše integritet jednog ljudskog bića, a time i same porodice.
S obzirom da institucije nisu pokazale razumijevanje, čak niti želju da pokušaju učestvovati u integraciji žena koje su doživjele teške traume, što bi se onda moglo očekivati od običnog puka, koji nije imao priliku da nauči o problemima takvih žena. Shvatila sam da ako se sama ne borim, niko neće stati iza mene, tužna sam zbog toga i moja tuga je od one vrste gdje ne sažaljevam sebe, nego sam tužna zbog indiferentnosti i manjka empatije ljudi koji su oko mene. Rat je pokazao da ljudi mogu biti zvijeri, a mir da ljudi mogu biti ravnodušni spram tuđe muke, ne shvatajući da to sutra mogu biti oni ili naša djeca. Iz iskustva vam kažem da boli i jedno i drugo. Razumijem dotične individue, u principu ne osuđujem nikoga, i vapim za promjenom, koja će budućim generacijama donijeti nauk da njihov stav i zdravorazumsko mišljenje doprinose očuvanju ljudskih osjećaja, tj. duša, a samim tim i poboljšanje sveukupnog života. Kako god život teče dalje, meni moja borba ostaje, na koncu, prošla sam pakao i sa osmijehom otključala vrata raja…
Priča žene žrtve rata koja nije sebi dozvolila biti žrtva u miru…