“Ne morate spaliti knjige, kako biste uništili kulturu nekog naroda. Dovoljno je da narod prestane da čita!” Ray Bradbury
Škole 21. vijeka i dalje, osim informatičke pismenosti, imaju zadatak da razvijaju kod učenika vještine opće pismenosti koja uključuje čitanje i razumijevanje pisanih i drugih informacija. Stoga je primarni zadatak školske biblioteke (ustvari, knjižničara i knjižnjičarki), razvijanje opće kulture čitanja kod djece, korištenjem različitih oblika rada. Gdje će, ako ne u školskoj biblioteci, steći navike čitanja i u konačnici shvatiti istinitost riječi “danas si reader, sutra si leader” .
Kao školska knjižničarka u JU “Prva osnovna škola”, radim dugi niz godina i na vrijeme sam shvatila da je ambijent školske biblioteke iznimno važan aspekt održavanja njenog “srca i duše”, kako bi se djeca stalno vraćala i navraćala po novo štivo, ali i kako bi komunicirala međusobno – jednostavno zato što se tu osjećaju dobro, ugodno i prikladno. Želim u svom poslu da uvjerim i roditelje da je biblioteka njihov saveznik u odgajanju djece.
Želim da svi shvate kolika je uloga knjige u njihovom cjelokupnom razvoju i obrazovanju. Pažnju djece na putu ka školskoj biblioteci privlače najprije ukrašena vrata, koja podsjećaju na kapiju nekog bajkovitog vrta!
Dječji kutak za čitanje je mini-čitaonica/igraonica (opremljena uglavnom mojim ličnim, kućnim namještajem), ukrašena mekim igračkama jarkih boja.
Na stolovima su uvijek pristupačni papir, boje, olovke, bojanke, plastelin. Ovdje djeca crtaju, igraju se i ČITAJU. Ali dječja bi sreća bila nepotpuna, da njihove kreacije ne vide i roditelji i/li drugi posjetioci, pa njihove radove izložim i na zid.
Na ovaj način želim ujediniti u djeci ljubav prema knjizi, prijateljstvo sa knjigom i privrženost knjizi.
mojoj biblioteci smo kao jedna velika obitelj, čije interese za čitanjem dobro poznajem i uvijek se trudim nadohvat ruke (p)ostaviti zanimljivu knjigu, ili časopis (Školegijum), te neki dugoočekivani veseli list.
U mojoj biblioteci nisu dostupne samo knjige iz školske lektire. Tu su i knjige pedagoškog karaktera koje pomažu roditeljima u rješavanju mnogih problema i nedoumica: kako odgajati zdravo dijete, kako pružiti prvu pomoć, kako koristiti ljekovite biljke…knjige recepata, beletristika…
Zanimljivo je da svaki posjetitelj, čim uđe u ovaj prostor, poželi detaljno razgledati biblioteku, namjenu svakog dijela, da pregleda časopise i izložene radove djece.
Često djeci, mojim vjernim posjetiteljima, postavim pitanja: Zašto su potrebne knjige? Je li moguće bez njih? Imate li omiljene knjige? Zašto ih svi vole? Čitate li naglas kod kuće? Raspravljate li sa mamom, bratom/sestrom, nanom….o onome što ste pročitali? Imate li omiljenu knjigu u svojoj obitelji? Na ovaj način ih potičem da razmjenjuju informacije u vezi sa omiljenim knjigama, što u konačnici rezultira i čitanjem istih.
Osim dječijeg kutka, moja biblioteka ima dio koji sam nazvala “Pisac – domaćin”, kao obavezan dio “hodočašća” u biblioteci starije djece. U ovom dijelu se djeca upoznaju sa djelima i likom nekog poznatog bosanskohercegovačkog, ili stranog pisca. Na slici je domaćin bila Nasiha Kapidžić – Hadžić.
Posjetitelji u mojoj biblioteci mogu na pauzi popiti čaj, kafu, pojesti neko voće, ili ukusni kolač koji sama napravim kod kuće.
Jednim ulaskom u moju biblioteku postat ćete dio jedne velike obitelji. Ona je soba u kojoj knjiga živi i u kojoj se knjiga voli.
Naravno, da bih ovo pobrojano postigla, morala sam naporno raditi, uložiti mnogo truda.
Organizirati krečenje, farbanje, prevoz namještaja, namještanje zavjesa, postavljanje igračaka, ali sam sretna, jer je moja biblioteka dječiji odmor za dušu. A što je najvažnije, razvijaju se novi oblici komunikacije, šire se područja saradnje školske biblioteke s drugim zainteresiranim institucijama, godišnje sam domaćin Danima pisaca, a taj je proces nepovratan – uloga knjiga u radu sa djecom je ogromna.
Iz fotografija procijenite koliko sam osvijetlila bibliteku.
Piše: Anisa Marić, nastavnica bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika i književnosti, viši knjižnjičar
