Već duže vrijeme gledamo komediju, slušamo dramu, i čitamo tragediju. Nema promjene, stvarnost zaista postaje mučna, i frustrirajuća. Šta smo postali, i do kad ćemo ponovno gledati sve viđeno?
Zašto pišem ovo?
Svakodnevno je Facebook okovan postovima i linkovima o nasilju, depresiji, destruktivnosti!! Svi psiholozi, Veliki Psiholozi!!! Mnogi su najpametniji kada treba priati o drugima i za druge, isti najbolje razumiju tuđu tragediju, a opet kritikuju. Svi su blaženi i svi vole život!? Nijedna tema nije toliko kompleksna koliko je učini sam dijalog i konverzacija. Koliko ljudi toliko različitih mišljenja. Kada priča dođe u javnost i kada ostanemo zatečeni onim što je napisano, najprije se zapitamo kako i zašto, jel’ baš moralo sve završiti tako?
Sjećate li se priče malog Mahira? To nije jedinstvena priča, nije prva, a ni posljednja (nažalost)! Mnogo je Mahira i drugih oblika nasilja. Ipak, sve je to Nasilje! Potreba da se okrivljuju svi drugi, osim osoba koje su zaslužne za ponašanje onih koji zlostavljaju, priliči mu epitet krize u svakom smislu te riječi. Svatko od nas je najprije učio od roditelja, kasnije od učitelja, a sve je to pridonijelo da formiramo sebe u osobu koju želimo biti ili možda mislimo da želimo.
Danas, kada se djeca samovaspitavaju, ignorišu sve što im se kaže i kada autoritet više nema smisao, a djeca bivaju stvaraoci nemogućih igara, treba da se zapitamo tko je tome pridonio.
Svaki čovjek je pojedinac za sebe, tako vrijedi i za dijete. Ono što ga čini posebnim je vrijeme koje provedemo sa njim, priču koju mu pričamo i ljubav koju mu dajemo. Ono treba osjetiti da je dijete i da je bitno nekome, te da njegovo postojanje ima vrijednost u životu. Svaka životna dob nosi određene obaveze, svaka godina našeg postojanja treba da bude ispisana postignućima, a djetetova treba biti ispunjena igrom, smijehom i srećom. Zar je toliko teško baviti se sopstvenim djetetom! Nije potrebno od njega praviti pacijenta, niti od sebe psihologa. Djetetu treba roditelj koji će mu usaditi vrijednost i ono što samo može postići svojim djelovanjem.
Djeca trebaju imati djetinjstvo!
Djetetu ne trebaju najbolje škole, najelitnije grupe prijatelja, niti skupe stvarčice koje ga čine glupljim od pametnih uređaja. Trebate mu vi, roditelji!
Svi oni koji krive druge za svoje probleme, neka odu po te probleme i vrate ih sebi, svome pragu. Odatle je sve počelo. Vaše dijete nije svačije, ono je vaše i vi ga usmjeravate ka stvarima koje će ga učiniti pravičnom osobom. Nema čarobnog recepta, niti čarobnih riječi. Samo razgovarajte sa svojim djetetom, slušajte ga i uđite u njegov svijet, sigurno je poseban.
Rješenje je u zdravoj igri!
Potrudite se da dijete zna da postoji rješenje za sve i da nijedan problem nije velik. Nasilje se može spriječiti ukoliko progovorimo o tome da nas cijeli svijet čuje. ZAGALAMIMO onda kad je to potrebno!!
Ne morate biti optimisti, budite realisti koji nemoguće pretvaraju u moguće, a probleme u rješenja! Neka vaše dijete bude dijete. Učite ga da se igra.
Napisala: Sanja Puletić, profesorica filozofije, umjetnica i kritičarka za sve one koji to ne vole!