Nekoliko puta sam danas odustajala od pisanja svoje ispovijesti o petogodišnjoj borbi s virusom morbila, zato što mi se čini da u ovom stanju kolektivnog straha do svijesti ljudi ne dopire nijedna informacija osim onih koje hrane njihov strah. Kada sam dobila poruku na Messengeru sa izjavom navodnog milanskog liječnika koji savjetuje da obuvamo uvijek iste cipele kada izlazimo vani, jer se virus na asfaltu zadržava čak devet dana! Ustala sam iz kreveta, sjela za radni stol i počela pisati. U stanju budnosti ostadoh cijelu noć. Nisam infektolog, ni mikrobiolog, ali zbog onog što sam preživjela imam određeni kredibilitet da pišem o ovoj temi, kao i pravo na odgovore koja postavljam u ovome tekstu. Moje je pravo da pišem o svome iskustvu, a obaveza je ljekara da misle i o kategoriji građana sa ovakvim iskustvima.
Put do medicinske pomoći popločan nerazumijevanjem
Ovih dana primjećujem kako ljudi gube sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja, čak i zdravstveni radnici kojima uža stručna oblast nije povezana sa virusnim oboljenjima. Mislim da ćemo doći u situaciju da u kućnoj izolaciji umiremo od nekih drugih bolesti, jer u zdravstvenim ustanovama nećemo moći dobiti pregled. Zbog koronavirusa, u četvrtak 19.02. 2020. godine nisam primljena na pregled u Zavodu za zaštitu žena i materinstva, lokalitet DZ Vogošća. Nakon što mi je uskraćen pregled u Zavodu uz opravdanje da stanje nije hitno obzirom na situaciju. Onda sam nazvala sam Polikliniku Sanasa. Ponudili su mi jedini slobodni termin, ali zbog udaljenosti nisam mogla prihvatiti ponuđeni termin pregleda. Nisu me pitali ni zašto mi treba pregled, samo da li sam nedavno doputovala iz neke od država u kojima su zabilježeni slučajevi zaraze koronavirusom. Onda sam sam se zaputila u Zavod za zaštitu žena i materinstva, lokalitet Ilidža, gdje sam i dobila potrebni pregled. U Zavodu za zaštitu žena i materinstva, lokalitet DZ Vogošća, odbijena zbog koronavirusa, u privatnoj poliklinici mi se bez mnogo priče ponudio termin, a u Zavodu za zaštitu žena i materinstva, lokalitet Ilidža, odmah dobila pregled. Kada sam zatražila pregled u Vogošći nisu me ni pitali imam li i nekih drugih hroničnih bolesti, a zbog višegodišnjeg liječenja od komplikacija infekcijom virusom morbila imunološki sistem mi je znatno oslabljen. Dan prije sam imala intervenciju u privatnoj stomatološkoj ordinaciji, nerado su me primili zbog iscrpljenog izgleda i bljedoće lica. U javnim zdravstvenim ustanovama će odbijanje prijema pravdati pandemijom morbila, a ne možemo dokazati da smo tražili pomoć. Pacijenti se telefonski naručuju, a telefonski razgovori se ne snimaju.
Do Doma zdravlja Ilidža sam stigla javnim prevozom sa hirurškom maskom i rukavicama. Nisam to stavila zbog straha od zaraze, nego zato što imam alergijski rinitis i što sam pretpostavila da u dom zdravlja neću moći ući bez maske i rukavica. Moglo se desiti da kihnem ili zakašljem zbog alergije, a da putnici pomisle da imam koronavirus.
U autobusu Vogošća – Sutjeska bila je osoba, koja očito zbog psihičke bolesti, nije u stanju voditi računa o sebi. Koliko ih takvih slobodno hoda po Sarajevu? Država nije ni u normalnim okolnostima vodila brigu o njima, a očito ni sada. Po parkovima grupe migranata. Šta s njima u ovoj situaciji, ako je baš tako opasno kao što nas mediji izvještavaju? Pola putnika nema ni masku ni rukavice, pa sam se počela da pitam koju masku da stavim. Zbog stalne borbe s alergijama i infekcijama, davno sam se morala upoznati sa vrstama maski. Očito mnogi ne znaju da su hirurške maske dizajnirane da zaštite okolinu od pljuvačke onoga koji nosi masku.U torbi sam imala i masku EN 149 dizajniranu da osobu koja ih nosi zaštiti od lebdećih čestica. Ali koju staviti u situaciji kada se nađeš u zatvorenom prostoru u kojem pola osoba nema nikakvu masku, jedni imaju hiruršku masku, a pojedinci masku EN 149?
Pred DZ Ilidža dočekala me grupa pripadnika Civilne zaštite bez maski i rukavica sa izrazom lica važnih osoba, a na samom ulazu u DZ zdravstveni radnici koji su me nakon nekoliko pitanja pustili do Zavoda za zaštitu žena i materinstva. Na šalteru me sestra pitala imam li rukavice, onda sam joj pokazala i rukavice. Čudno, nije me pitala ni čime sam došla do doma zdravlja ni kada sam te rukavice stavila! Nije mi dala druge, niti sam vidjela da ikom dijele masku i rukavice, a u apotekama pored doma zdravlja nema u prodaji maski i rukavica?! Rukavice ne mogu oprati, ruke mogu. A ako sam se se na putu do doma zdravlja srela sa koronavirusom rukavice su izvor zaraze? Moje još veće čuđenje je izazvalo stanje u toaletu u kojem nema ni papira ni vode!
Implicitna poruka građanima: Čuvajte rukavice i maske za ulazak u dom zdravlja.
Kolektivni strah i preživjeli od drugih opasnih virusnih oboljenja
Posljednji put sam uradila ELISE test – IgM antitijela na virus morbila u Ljubljani 17.01.2020. godine. Odahnula sam kad sam vidjela da u nalazu piše da su mi IgM antitijela negativna. Samo, ja konačno odahnula nakon pet godina od virusa morbila, a onda nastade globalna panika zbog koronavirusa!? U ovakvim situacijama vjerovatno mnogima, kao i meni, padne na pamet citat iz Selimovićevog romana Boj se ovna, boj se g…a, a kad ću živjeti? Nije me ni u jednom trenutku obuzeo strah od koronavirusa, a opet osjećam snažnu uznemirenost koja me potpuno dearanžirala. Danas sam spoznala da sam uznemirena kolektivnim strahom, pa sam na internetu pretraživala o kolektivnom strahu. Tako naiđoh na tekst Miljenka Jergovića Kolektivni strahovi su uvijek lažni strahovi objavljenom na portalu autograf.hr 21.01. 2016. godine. O kolektivnom strahu Jergović napisao: Kolektivni strahovi su uvijek lažni strahovi. Ugodno je i lijepo plašiti se onog čega se plaši većina vaših sunarodnika, istovjernika, sugrađana, a ne pripada nizu konstitutivnih i općeljudskih strahova. Čim prihvatite neki od onih strahova što vam ih nude internetski portali, državna televizija i tabloidi, duša vam se nađe u stanju blaženstva.
Za pojedinca nema veće sreće od lažne apokalipse, najavljenog smaka svijeta u režiji nekog od planetarnih teoretičara zavjere, na primjer Williama Engdahla.
Pet godina sam raspamećivana različitim teorijama ljekara o poznatom virusu morbila (krzamak), sad sam raspamećena različitim izjavama ljekara i medijskim vijestima o dosad nepoznatom koronavirusu. Bio poznat ili nepoznat virus, ljekari imaju različite teorije. Je li humano i opravdano stvarati ovakvo stanje straha zbog ljudi koji su preživjeli isto što i ja? Ima svako pravo na strah, ali se pitam da li je iko istinski razumio kroz kakva emocionalna stanja sam prolazila zbog svih godina i kako se osjećam zbog ovog općeg stanja panike od koronavirusa? Danas mi jedan prijatelj na moje čuđenje što se toliko plaši, a nije ni zaražen reče: Ti si bila pojedinac, a ovo je masovno.
Je li bilo razloga za kolektivni strah i ranijih godina?
Takav odgovor je posljedica neznanja, kao što je i stanje kolektivnog straha posljedica neznanja i podložnosti dezinformacijama. Sad su popularni infektolozi, mikrobiolozi i imunolozi, koji su dobili medijsku pažnju prošle godine tokom epidemije morbila. Na relevantnim web stranicama (vakcina.ba, službene stranice domaćih i regionalnih zavoda za javno zdravstvo….), mogu se naći informacije:
- da su morbili jedna od najinfektivnijih preventabilnih bolesti. Ako se u istoj prostoriji nalazi 10 osoba i uzročnik je tu u zraku, njih 9 će biti inficirano. Stoga se morbili šire stravično brzo i brzo inficiraju više osoba.
- Također, morbili su vodeći uzrok smrti prilikom infekcija preventabilnim bolestima – čak 44% od 1.7 miliona smrtnih slučajeva uslijed infekcija preventabilnim bolestima bilo je zbog morbila.
- Komplikacije se javljaju u oko 30% slučajeva
- Najčešći uzrok smrti kod djece jeste kompliciranje sa upalom pluća, a kod odraslih sa encefalitisom. Čak oko 60% slučajeva upale pluća sa morbilima ima smrtni ishod.
Ovako su opisani morbili u medicinskoj literaturi, a ja sam na drugi dan izbijanja morbilozne ospe upućena u laboratoriju DZ Ilidža zajedno sa djecom, trudnicama i pacijentima s oslabljenim imunitetom!? Prema informacijama sa stranica zavoda za javno zdravstvo osoba je infektivna 4 dana nakon izbijanja morbilozne ospe. (Svi podaci koje iznosim se mogu provjeriti.)
Javnost je bila imuna na medijska izvještavanja o epidemiji morbila, pa otkud ovakva histerija zbog koronavirusa? Podsjetimo se kroz par medijskih izvještaja:
- https://www.klix.ba/vijesti/bih/epidemija-morbila-u-sarajevu-zaraza-prijeti-nevakcinisanima-dvije-bebe-u-teskom-stanju/190314062
- http://balkans.aljazeera.net/blog/epidemija-morbila-umjesto-predizbornih-trebamo-zdravstvene-kampanje
- https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/od-morbila-tokom-ove-godine-u-sarajevu-oboljelo-vise-od-850-osoba-najvise-u-ovim-opcinama-486
- https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Najveca-epidemija-morbila-od-rata-u-FBiH/55157
- https://www.telegraf.rs/zivot-i-stil/zdravlje/3105648-male-boginje-haraju-balkanom-da-li-nam-preti-epidemija-i-kako-da-znate-da-li-ste-zasticeni
- https://net.hr/danas/svijet/vec-petnaesta-zrtva-ospica-u-srbiji-u-nisu-preminula-11-mjesecna-beba-epidemija-se-prosirila/
- https://vijesti.hrt.hr/563111/u-samoi-vise-od-50-mrtvih-u-epidemiji-ospica
I još dva vezana teksta:
1. https://www.mreza-mira.net/vijesti/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/otvoreno-pismo-ministarstvu/
2. https://www.mreza-mira.net/vijesti/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/korona-virus-ili-gripa/
Ko je odgovoran za kolektivni strah: novinari ili ljekari?
Do 2015. godine sam tad mislila sam da je medicina egzaktna nauka, ali sam kroz vlastito iskustvo uvidjela da i u medicini mnogo toga sve može biti i ovako i onako. Sami infektolozi i mikrobiolozi daju povoda sumnji u njihove tvrdnje! Ako su morbili tako opasni, zašto su me slali u laboratoriju sa drugim pacijentima u infektivnoj fazi? Zašto niko ko je bio u kontaktu sa mnom nije obolio od virusa morbila, ako je tačna tvrdnja: Ako se u istoj prostoriji nalazi 10 osoba i uzročnik je tu u zraku, njih 9 će biti inficirano. (Nasreću niko nije obolio!) Nemamo kolektivni imunitet, jer vakcinacija protiv morbila se u Jugoslaviji počela provoditi oko 1970. godine.(Podaci sa web stranica zavoda za javno zdravstvo.) To mnogi ne znaju, čak ni većina zdravstvenih radnika. Ratne generacije nisu vakcinisane, a zbog utjecaja antivakcinacijskog lobija nije vakcinisan ni veliki broj djece rođenih poslije rata. Zašto sam bila pozitivna na virus morbila dvije godine, a u nalazu su jasno opisali da takvo stanje nije opisano u stručnoj literature?
Akutnu infekciju virusom morbilima sam imala u martu 2015. godine, a Klinika za infektivne bolesti UKCS mi je na osnovu laboratorijskih nalaza isključila prisustvo virusa morbila 02.03. 2017. godine. Posljednji Kontrolni MRI glave (mozga) zbog ranije postavljene dijagnoze subakutnog sklerozirajućeg panencefalitisa (SSP) uradila sam na UKCS 15. O2. 2020. godine na zahtjev neurologa. Ni MRI mozga ne pokazuje simptome SSP-a, a da bih imala trebala bih imati i IgM antitijela na virus morbila u krvi. Dakle, sve je isključeno, nalazi su uredni. Ne mora se niko mene plašiti.
Kontrolni MRI glave 15.02. 2020. sam radila u stanju groznice, a sljedećih petnaest dana nisam mogla na posao u školu zbog: povišene temperature, bolova u kostima i mišićima, kašlja koji mi je pritiskao pluća. Zamislite, sama sebi sam nakon sedam dana izolacije u terapiju uključila i antibiotik i sirup za kašalj. Imala sam srećom u kućnoj apoteci dvije kutije Amoxibosa. Prije nego što sam se razboljela bilo je mnogo bolesnih učenika, a istu situaciju sam zatekla nakon povratka s bolovanja. Tad sam napisala otvoreno pismo Ministratvu za obrazovanje, nauku i mlade KS u kojem sam tražila hitan prekid nastave radilo se o virusu gripe ili koronavirusu. Ali, do velikih se ne može tako lako doći… A ko zna kakav je virus bio u pitanju?
Piše: prof. Arifa Isaković