Danas je i zvanično počela predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini. Prethodna rečenica danas je glavni početak informativnih programa, a vjerovatno i narednih nekoliko dana. Naizgled se čini da ova rečenica i informacija većini nas ne predstavlja ništa, osim toga što znamo razlog zašto su slike našeg komšije na uličnoj rasvjeti. No, ipak nije tako. Sve sudionike društvenog života ona obuhvata na dublji način od komšijine slike – neke više, neke manje.
Šetajući gradom barem ćete prokomentarisati koliko je photoshop korišten na slikama, kako je ko „ispao“ na slikama, jednostavno prokomentarisat ćete- i samim tim prvi cilj kampanje je postignut. Primjetili ste. Razgovarate. Pa makar to bilo pet minuta na vašoj uobičajenoj kafi.
Jutros kada ste otvorili profil na društvenoj mreži, kao jedan jutarnji ritual, baš kao i ja vjerovatno vam je naslovna strana zatrpana najraznovrsnijim bojama, onih i ovih, naših i njihovih (ma šta god to značilo). Rekla sam: počelo je!
Prema brojnim teoretičarima političari politički marketing aktiviraju i posvećuju mu pažnju samo uoči i za vrijeme izbora, iako bi to trebao biti kontinuiran proces.
Za uspješnu predizbornu kampanju potrebna su tri sudionika, kaže teorija. Politički subjekat/i, mediji i MI – kako nas svrstavaju „obični građani“ (ma šta god to značilo), MI nismo obični građani jer šta su onda ti drugi neki specijalni građani?! Već na početku- pa sistem niže vrijednosti?! Mi smo recipijenti. Za ovu teoretsku shemu, ne baš ovako razrađenu znala su i najprimitivnija društva, naši davni preci, koji su se u plemenima borili za vlast. Istina, ne ovakvu kao danas, ali može se reći početak razvoja vlasti. Dakle, politička komunikacija prisutna je od postanka civilizacije i procesa udruživanja ljudi u kolektive. Naravno, kako se društvo razvijalo, razvijali su se i ciljevi i sredstva te iste komunikacije, međutim ona je uvijek bila vezana za samu bit politike, a to je da grupa ili pojedinac koji su naravno na vrhu piramide upravljaju većinom onih koji djeluju na području kojima oni žele da vladaju.
Zbog toga je izrazito važna politička komunikacija. Politički ciljevi, ma kakvi oni bili, moraju se objasniti ljudima, a potom ih pridobiti za ostvarivanje ciljeva. Jednom nam je na studiju komunikologije profesor Besim Spahić rekao „Samo je ono što se pojavi“ želeći nam reći da osim prihvaćanja minimum političkih dogmi, ljude treba uvjeriti da sve ono što im se dešava jednostavno mora biti, sve što je dobro zaslužni su ONI, a ako je nešto loše zaslužni su OVI-drugi. Zvuči poznato?
Sve ovo što ćemo vidjeti ovih dana leci, plakati, hemijske olovke, upaljači, pa i nove metode poput kafe, šećera i čokolada – sve je to politička komunikacija. Brojni teoretičari smatraju da bez aktivnog sudjelovanja ljudi-recipijenata u komunikaciji sa vrhom piramide političkim subjektima, nema uspješne političke kampanje. Oni također navode da političke/predizborne kampanje moraju imati tri funkcije – funkciju razmjene informacija između samih političkih subjekata, zatim funkciju političke edukacije i socijalizacije što bi značilo podučavanje ljudi kritičkom razmišljanju i potrebama za njihovo uključivanje u politički život i treća političko uvjeravanje odnosno ono najbitnije političko bivstvovanje, a to su učvršćivanje postojećih ili promjena postojećih stavova i poticanje ljudi da sudjeluju u političkom životu. Šta primjećujete? Ja vidim djelimično samo treću funkciju prisutnu u našim predizbornim kampanjama. MI smo najbolji, ONI su lopovi. A proizvod toga prepiranje pristalica koji opet iznose stavove svoga političkog subjekta, a ne svoje. Kritički ne djeluju.
Iz svega navedenog jasno je da su za uspješnu političku komunikaciju veoma važna ili neophodna njena tri elementa: političke organizacije, mediji jer omogućuju da poruka dođe do javnosti i naravno potencijalni birači – novi i stari – oni čiji se stavovi i uvjerenja žele izmijeniti, modificirati ili učvrstiti. Uloga ovog drugog elementa-medija je izrazito važna. Još je teoretičar McLuhan svojevremeno govorio da uspjeh komunikacije ovisi o kanalu za prenošenje poruka i pokazao da uspjeh komunikacije ovisi o strukturi i kvaliteti kanala kojim se informacija prenosi. U prošlosti smo za informacije i komunikaciju bili ovisni o tradicionalnim medijima-štampi, radiu i televiziji, međutim sada postajemo ovisni o novom mediju – internetu. Za internet teoretičari kažu da je najdemokratičniji medij i da je svijet pretvorio u globalno selo. Internet je u mnogome olakšao komunikaciju političkih subjekata sa biračima. On omogućuje da bilo kad, bilo gdje objavite informacije, i što je važnije bilo ko ko objavljuje informacije nema monopol nad njima, internet također nudi mogućnost trenutačnog feedbacka.
Nažalost, politički subjekti ne obraćaju pažnju na temeljne odlike kampanje, ne konsultiraju se sa stručnjacima za odnose s javnošću i tako vode istu kampanju godinama, zasnovanu na govoru MI-ONI. Primjera radi, internet kao medij je u mnogome olakšao pristup građanima, oni im postaju bliži, a birači imaju priliku direktnog kontakta s njima, mogu dobiti sve relevantne informacije o kampanji ili za ono što političari smatraju bitnim može postati transparentnije biračima.
Politička komunikacija bi trebala stvoriti poruku koja podrazumijeva da ona mora privući pažnju, zadržati interes, izazvati želju i potaknuti na akciju u ovom slučaju izlazak na izbore i glas. Da bi ostvarili ove ciljeve politički subjekti trebaju djelovati strateški, što se ogleda kroz dugoročne pripreme u komunikaciji sa javnosti i osmišljenim strategijama za privlačenja javnosti. Za političku kampanju nije bitna retorika ŠTA ĆEMO uraditi ako pobjedimo, nego ŠTA SMO VEĆ uradili.
Čuveni Machiavelli jednom reče: „Jedini cilj vladaoca mora biti održavanje njegova života i njegove vlasti. Sva sredstva kojima se u tom cilju služi, opravdana su!“ Na nama je samo da kritički razmišljamo i da ne podliježemo većini, jer svako ima neki svoj stav.
Autorica: Nađa Čelebić, dvadesttrogodišnja magistrica komikologije usmjerenja Poslovno komuniciranje, magistrirala na temu novih medija, politike i odnosa s javnošću