Svaki čovjek ima neke ožiljke koje nosi u životu. Mnogi će reći da ih ožiljci sputavaju, stvaraju probleme, ne mogu koračati dalje u svojim planovima, ciljevima, snovima. Drugi će pak reći da su ih ožiljci očvrsnuli.
Kada bi se na trenutak vratili u jedan primjer odrasle osobe koja je bila u djetinstvu zlostavljana, zanemarena, bez ruke sigurnosti, bez ljubavi, bez pažnje, odrastajući iz dana u dan posve izgubljen ne znajući što je život?
Kako koračati kroz njega, što je odrastanje, što je potpora, ruka koja daje hrabrost, snagu da hrabro kroz život, ide tko je taj koje ovo trebao pružiti roditelj, udomitelji, koji bi dali osnovnu bazu mapu-smjernica kako u život kročiti. Kako se nositi sa prvim ljubavima, razočarenjima, novim prijateljima, okolinom, društvom? Nema mapu smjernica gdje, kada, kako, zašto, kome, čemu .kada treba otići, kada treba ostati, kada treba vikati, plakati, tugovati, izboriti se, svađati se, voljeti ..osvrnuvši se natrag vidi da mora svakim danom sama učiti,pratiti, gledati,… ostali su ožiljci svakim narednim danaom i svakim prošlim.
Hoću li ove ožiljke pretvoriti u rane koje ne znam dali će zacijeliti, dali će se izliječiti, ali idem svim svojim bićem, svojim duhom dalje-koračam ka vrhu, što me čeka ne razmišljam, ne smijem se okretati.
Neću dozvoliti da mi ožiljci unište život,ne krivim roditelje, ne krivim sudbinu, ne krivim zlu kob, ne krivim nikoga što nemam mapu-smjernica za život,ne smijem dozvoliti da me to pretvora u gnjev, iz gnjeva u mržnju, koja razdire dušu, onda mi ožiljci neće nikada zacijeliti, postati će rane koje na zacjeljuju,razaraju sve dublje. Nastavljam, dalje idem prema vrhu, želim iskustiti kako je biti potpun,želim svoje ožiljke pretvoriti u zvijezde. Zvijezde koje će sjati nada mnom!