Bosna i Hercegovina predstavlja državu nečlanicu EU i nečlanicu NATO saveza, a geografsku pripadnicu Jugoistočne Evrope koja je vodeća u regionu po odlasku mladih i radno sposobnih ljudi iz nje radi zasnivanja egzistencije u državama Zapadne Europe. Prema podacima Agencije za statistiku BiH i Unije za održivi povratak i integracije u BiH u periodu od 2013.-2019. g. Bosnu i Hercegovinu je napustilo 530.000 stanovnika. Prema službenoj evidenciji u tom periodu državljanstva BiH se odreklo oko 85.000 ljudi, ex-državljana Bosne i Hercegovine.
Prema Studiji o mladima u Jugoistočnoj Evropi iz 2018/2019.g. u izdanju FES-a i CeSID-a konstatuje se da 62% stanovnika države žele emigrirati. To su porazni podaci! Kao razlozi emigriranja navode se: nemogućnost zaposlenja bez korupcije, nepostojanje realizacije prava iz radnog odnosa, nacionalna i vjerska mržnja, izuzetno loše obrazovanje zasnovano na podjeli ocjena uz visoke školarine ili korupciji u raznim vidovima, nesigurnost profita, brutalni oblici najtežeg kriminala, nepostojanje političkog konsenzusa ni o jednom bazičnom pitanju za građane i diskriminacija po svim osnovima. Svi ovi razlozi mogli bi se svesti na one javljene u nepostojanju vladavine prava i nepostojanju ekonomskog rasta i razvoja. Brojni su dokazi ovakvim tvrdnjama, zasnovani prije svega na mišljenjima Transparency International-a, Vijeća Evrope, OEBS-a, Kancelarije Visokog Predstavnika u BiH i drugih međunarodnih institucija.
Ja bih iskoristio priliku da sociološkom metodom analize slučaja dokažem svoje tvrdnje na bahatom i do kraja bezobraznom odnosu prema najboljim studentima u BiH. Govorim o zlatnim studentima Univerziteta u Tuzli, te odnosu Univerziteta u Tuzli prema njima i Vlade TK.
Naime, zlatni studenti Univerziteta u Tuzli su se 4.12.2009.g. ispred Rektorata Univerziteta na kome su ostvarili najveći mogući akademski uspjeh, odlučili na jednosatni protest zbog sramotno niske novčane nagrade koja im je dodijeljena, ali i opšte nebrige za njihov položaj i budućnost. Novčana nagrada od svega 250 KM je sasvim neprimjerena, te ne čini čak ni iznos najniže plate u FBiH, što znači da njihov sav akademski uspjeh i znanje nije dovoljno čak ni za zarađivanje jedne prosječne plate. Menadžment nije ni pomišljao da ikada primi u radni odnos ove mlade i talentovane ljude, već su primani drugi po raznim nedozvoljenim osnovima i bez ikakvih javnih konkursa.
Nakon pomenutog protesta ništa nikada nije poduzeto. Poznato je jedino da je ukinuta predmetna novčana nagrada, te se trenutno dodjeljuje besplatna školarina za II ciklus studija na tom Univerzitetu, što nema nikakvu značajniju svrhu, osim popunjavanja kvota upisanih studenata na Univerzitetu.
2013. g. čak četrdeset asistenata sa fakulteta Univerziteta u Tuzli su tražili od Vlade TK zasnivanje radnog odnosa sa njima, jer kao prethodni zlatni studenti, radili su bez zasnivanja radnog odnosa, bivajući plaćeni po času, te ostvarajući polugodišnji dohodak od 500 KM, što je sramotno i ponižavajuće. Pomenute institucije ništa nikada nisu učinile po pitanju davanja prilike za život i rad najboljim studentima i najkvalitetnijim akademskim građanima.
Poenta mog eseja je u tome da Ustav BiH predviđa pravo na život uz pravo na dostojanstven život. Građani Bosni i Hercegovine nemaju dostojanstven život, te ukoliko postoji ovakav odnos društvenih organizacija (te države kao najjače društvene organizacije) prema najkvalitetnijim i najvrednijim građanima, kakav se onda može očekivati odnos prema bilo kome drugome? Ovim putem sam prikazao svoje sopstveno socijalno istraživanje putem metoda analize slučaja (zlatni studenti u TK), te se može konstatovati da brojne nevladine organizacije vrše obaveze države, a stvarna moć u državi je na građanima sasvim nepoznatom mjestu, kako bi to rekla Naomi Klajn.
Stefan Ibrišimović, diplomirani pravnik iz Tuzle
Tuzla, 26. januar 2020.g.