Sjedim za računarom i kucam… bezazaleni komentar i udarci… instinktivno prekrivam glavu rukama dok kiša poniženja i bola pesnicama odzvanja po duši…
Ne osjećam suze, ni krv, ništa… u sebi samo molim da jedan bude dovoljno jak da zaustavi pucanje duše, jecaj… a osjećam kako škripi unutra, kako je spremna da pukne, da poput vulkana izlije lavu koju skupljam godinama, a ako pukne moj bol će sravniti svijet… a to ne želim.
Čujem njegov glas, padam sa stolice, on nastavlja, nogama, rukama, riječima…
Zvone udarci i pred očima se nižu slike, njegovih ruku na mom vratu, prethodnih udaraca koje sam pretrpjela jer sam bila nemoćna da kažem „Ne!, Stani!“ da uzvratim….
Ne znam kako, ali dižem se. Klecaju koljena, kleca mi duša, ali svaki atom vrišti u meni…“Diži se!“
Iz trećeg pokušaja ustajem, noga je povrijeđena, ali stajem ispred njega.
Nijema sam.
Ne mogu progovoriti, bol koju nosim godinama me diže i stojim pred svojim krvnikom spremna da umrem, da me ubije, ali ću još jednom ustati, stati pred njega i bez riječi ga pogledom upitati „Zašto?“
Ustaću i ako me ponovo šakom ili nogom pokuša spriječiti, ustajaću dok imam snage.
Dosta je!
Ustajem i stojim pred njim, sakriva pogled, staju psovke, staju udarci… svijet nasilja je za mene stao tog dana.
S povrijeđenom nogom izlazim iz kuće, uzimam mobitel i zovem policiju svjesna da počinjem bitku koju možda neću preživjeti, zbog tabua, nemoći… ali moja duša ima pravo na mir… svačija.
Duša nijedne žene nije stvorena da škripi, da puca…
Mati ostaje sama nasred ulice sa suzama dok me unose u automobil hitne pomoći, zvuci svirena automobila, sablazan komšiluka, i komadić neba kojem nijemo obećavam da mi se to više neće ponoviti.
I nije.
Danas širim krila, radujem se suncu i svakoj sekundi u kojoj znam da se mogu dići kad me obore, kad padnem, ali je bitno ne ostati na podu u vlastitoj krvi, bolu i nemoći.
Digni se i ti koja nijemo ćutiš i trpiš, digni se kad te obori tvoj krvnik, jer to niko ne može uraditi osim tebe.
Nikad nećeš poletjeti ako ne daš vremenu vremena i ne učiniš sve što treba da rane zarastu.
Drugi će ti dati lijek ali ti i samo ti ga moraš uzeti.
Vjeruj mi, nebo je opet tvoje, letjet ćeš, krila će ti zarasti, ali moraš ustati ma kako jak udarac bio.
A. Č.