Slušajući pjesmu Srebrenih krila Nek’ živi ljubav na početku časa historije, razmišljala sam o nedužnoj djeci koja su ispaštala zbog surovog rata i nisu mogla provesti svoje djetinjstvo na uobičajen, spokojan način. Koliko god im je bila teška situacija, oni su ipak našli način kako da vole i da bar malo skrenu misli sa teške životne situacije.
Ova ilustracija idealno prikazuje kako smo zapravo svi jednaki i koliko god se razlikovali, suština nam je ista. Svako voli i uzdiže svoje ali ni slučajno ne smije napadati, vrijeđati ili uznemirivati nešto tuđe samo zbog toga što se razlikuje od njegovih ustaljenih razmišljanja. Kao glavnu poruku teksta sam zapamtila da ljude ne treba gledati sa predrasudama i prema njihovoj religijskoj ili političkoj opredijeljenosti, nego da su najvažniji njihovi lični postupci, koji zapravo dokazuju kakva je neko osoba. Sama podijeljenost i neslaganje među narodima će ih oslabiti jer ipak su svi mnogo jači kao jedna cjelina koja zajednički korača prema određenim ciljevima.
Najjači dojam je na mene ostavio sam broj nedužnih ljudi koji su stradali, a uprkos tome i danas se dešavaju grozne stvari jer ljudi nisu uzeli pouku. Strašno je kako su djeci od malena nametali svoja uvjerenja i tjerala ih da postupaju prema naređenjima. Ovaj praznik predstavlja jedan ogroman uspjeh nad tim terorom koji su fašisti vršili nad žrtvama. Jasno mi je da su sloboda, jednakost, tolerancija, nediskriminacija, poštivanje i vrednovanje različitosti kao i ravnopravnost su zadaci za koje se nikada ne smijemo prestati boriti. Nakon čitanja ovog teksta i mnogih životnih priča različitih ljudi iz njihove perspektive, počela sam više cijeniti praznik Deveti maj i shvatati njegovu vrijednost i važnost. Deveti maj za mene predstavlja kraj goreg, a početak boljeg perioda za naše prostore.
Razgovori o ratnim dešavanjima sa svojim roditeljima i komšijama su mi dodatno pomogli da shvatim o tadašnjoj situaciji i da ih dodatno razumijem. Moji roditelji su bili vrlo mladi za vrijeme rata tako da je njihovo djetinjstvo potpuno suprotno od djetinjstva današnje, bezbrižne djece. Oboje su izgubili glavnu figuru iz njihovog života – oca. Neimaština, hladnoća u zimskom periodu i neprestalan strah bili su prisutni tokom četiri godine i neprestalno stvarale brigu tada jednoj djevojčici i dječaku. Školovanje je bilo jako izazovno jer je svaki odlazak do nekog podruma u kojem se odvijala nastava, predstavljao rizik po život. Komšije su mi pričale da im je najteže bilo ostaviti svoj dom, svu svoju imovinu i ljubimce i krenuti u izbjeglištvo ne znajući ni sami gdje, kome i kako idu. Strašni zvukovi širili su se gradom i stvarali dodatni strah već odavno isprepadanom, nedužnom narodu. Komšinica mi je rekla da joj je vrlo teško padalo to što je morala kriti od svoje djece mnoge probleme, gubitke i ljudske i materijalne da ih ne bi dodatno zabrinula i učinila tešku situaciju još težom. Zaista su gubici bili ogromni, a njihove posljedice su i danas prisutne. Moram priznati da se tokom ovih razgovora nisam osjećala prijatno i da su pravo teške životne priče apsolutno svih ljudi koji su bili živi tokom rata. Rat je sigurno na svakom pojedincu ostavio bar neku promjenu i posljedicu na odnosu na onaj život prije njega.
Sarajevska misa za blajburške zločince ili žrtve je vrlo kontradiktorna i osjetljiva tema za diskusiju. Svaka strana ima svoju priču. Blajburške žrtve, ili kako ih mnogi nazivaju zločinci, su i same žrtve i zbog toga imaju pravo na spomen, dostojno sjećanje i za molbu crkve za oprost, a drugo je to šta su fašisti radili prema ostalima. One jesu počinile velike zločine prema nedužnom stanovništvu i jasno je zašto im sada mnogi osporavaju misu. U biti sama misa više ništa ne može promijeniti, ljudski gubici su tu i sa jedne i druge strane nevezano da li će se obilježiti ili ne. Jeste kontradiktorno što se misa održava za one koji su velikim dijelom odgovorni za priličan broj zločina u Drugom svjetskom ratu. Očekivana su i vrlo razumna razilaženja među mišljenjima građana i sama osuda koju su iznijeli mnogi stanovnici grada Sarajeva. Potrebno je imati više razumijevanja i prema jednoj i prema drugoj strani jer ipak se tu radi o ljudima koji su mrtvi bili oni nedužni ili pak ne.
Radila: Ajsela Šehić IX-2, O.Š. Stari Ilijaš