U životu upoznaš previše ljudi, ali samo je malo onih o kojima želiš pisati.
U svojoj prvoj knjizi neću pisati njihova imena.
Ali ću pisati njihove životne priče.
Rijetke, ali vrijedne.
….
U životu je previše putovanja. Ipak, premalo života u putovanjima.
Jer, trčiš da vidiš najpoznatija mjesta u gradu, državi u kojoj jesi, da uslikaš sve to, objaviš ček in na svakoj lokaciji gdje se nalaziš.
Rijetko kad živiš na putovanju.
Jer, tko još putuje da otkrije sebe? Tko još putuje da bolje upozna ljude s kojima putuje, njihove navike, neotkrivene talente, skrivene tajne koje već drugi dan podijele s tobom?
U životu sam s previše ljudi putovao. Posjetio manje egzotičnih mjesta u odnosu na ona gdje bi ček in momentalno značio i stotine lajkova.
I ne kajem se zbog toga.
…
Uvijek se spotaknem kad bježim od sebe. I uvijek napravim mjesta za ljude baš u onom momentu kad kažem da nemam više memorije u životu za nove ljude.
Eto, baš tada nekim čudom pojavi se prostor za neke nove likove koji ti dođu kao punjač. Nikakav strujni, nikakav polarni, priključeni na neki izvor energije.
Nego životni.
Bez kabla, iako se osjećaš da si zbog njega zapetljan ispred neke napojne kućice svim kablovima svijeta i dobro ti. Nigdje ne bi išao.
Ostao bi tu i slušao njih, njihove priče.
O životu, smislu istog, prvim simpatijama, najvećim strahovima, blamovima, ali i situacijama iz života koje te razdrmaju gore nego bilo kakav alarm.
Jer život je jedan, a rijetko tko ga živi.
I uživa dok živi.
…
Priča je duga i tužna.
Ali ima sretan kraj.
I nije bajka, materemi.
Na putovanju prije tri godine, jednog vrućeg dana u Albaniji u najboljem trenutku ispričala je svoju životnu priču. Smirena, staložena i zahvalna dok su svi koji su je slušali, s nogom preko noge jecali, tražili maramice ili rukom brisali sline.
Jer, vrijedilo ju je gledati, slušati i upijati svaku njenu riječ zahvalnosti. A, samo joj je 19 godina u tom trenutku bilo, iako je kao dvomjesečnom plodu ljubavi svojih roditelja život joj visio o koncu, bar prema prognozama doktora koje tata baš i nije prihvatio.
Zato danas i ima 22 godina, a s 19 godine je ispričala tako smireno priču o tome da ti se slezena naježi.
…
Rođendan nije jednom u životu. Bolan, rođendan je svaki dan.
Rođendan su svi ljudi oko tebe. Svi sati koje si danas proživio i oni koji te čekaju.
Rođendan su sve poruke na koje si danas odgovorio, pozivi na koje si se javio. Smijeh i suze koje si danas izazvao.
Rođendan su i oni.
Znaš, oni ljudi koji šute, a nikako da se ugase.
Ljudi koji život tako savršeno gledaju, da jedino što ti ostaje pred njima jeste zažmiriti. Jer te je stid i strah. Ljudi koji te uče o životu da ga se ne trebaš bojati. Jer ćeš uvijek ostati nezreo, ma koliko god godina živio.
Rođendan je i ona. Iz Tajms Skvera u Orašju, baš u centru grada. Ona, s najljepše izgovorenim slovom c s kvačicom, dok iznervirana pokušava reći kuća i čokolada, a da zvuči različito. Ona, s pomno odabranom snepćet listom koja se čudi likovima koji imaju skoro 30 godina, a koriste #streetstlye.
Rođendan je i ona. Drugi put rođena, jer tata nije vjerovao u doktorove priče. Ona s rođendanskom čestitkom u oktobru, u autobusu i na telefonu s mamom. Suznih očiju i najljepšom pričom koja te nauči da je život gutav, brdovit, ali da ga jebeš ima smisla. Bez obzira koji mjesec bio i gdje god se ti nalazio.
Rođendan je i ona. Njena sestra. Mrvica dobrote s licem za naslovnice svakog časopisa. Ona, koja obožava gledati tuđe oči i iz njih čitati životne priče. Jer, postoje samo dvije vrste očiju.
Sretne i one manje sretne.
A oko nje svi imaju sretne oči, što je i logično.
Ona.
Koja je 12 godina poslije shvatila da je baka bila u krivu. Jer, nije smjela dopustiti da radi sve što joj je bila volja, jer ne odgajaju se tako djeca. Mislim, bar ona neće svoje tako, kako kaže.
Rođendan je on. Budući znanstveni kemičar koji voli matematiku, a i biologiju. On koji je primljen na 10 fakulteta, a izabrao jedan. Jer od nečeg se mora krenuti. On koji zna sve glavne gradove na svijetu, jezike koji se govore u istim. On kojeg samo jedna posjeta djeci s posebnim potrebama ošamari da ne zna zbrojiti ništa. Osim, iskrenih osmijeha koje je taj dan vidio i dobrih djela koje je zajedno sa svojim prijateljima taj isti dan napravio.
Rođendan je ona. S violinom, klavirom i crnačkim glasom.
Naježena. Od života i svega onog lijepog što život donosi. Ona, ne od jabuke, nego od krvi i mesa. Gromada u srcu svakoga tko je upozna, a opet najmanja i najtiša. Ona, dobrota dobrote i ljepota ljepote. Baš kao i svi gore.
Slučajni, a tako namjerni.
Mali, a tako veliki.
Zbog života u sebi. I
života koji poklanjaju drugima.
Rođendan je i ona. Na talijanskom, engleskom, francuskom, španjolskom jeziku. Da je koji dan više, skoro pa i na albanskom. Ona, Crnogorka s Kanadskim snovima, žepačkom adresom u Sarajevu. Ona, jer se smije. Ona jer te nasmijava.
Ona, jer te uči o životu.
Ona, jer je život.
Sav svijet sabran u nekoliko metara i centimetara i nekoliko kilograma.
…
Rođendan je u Albaniji.
U augustu.
Na stolici.
Dok izgrizen od komaraca, stavljaš nogu preko noge, slušaš priče i plačeš.
Jer susret s ljudima koje prišiješ u svoj život nevidljivim koncem toliko jako da s osmijehom krvariš nije ništa drugo nego rođendan. Bez ikakve torte, filtera, Instagrama, a tebi lijepo.
A tvoj rođendan ovisi o tebi.
Možeš ga slaviti baš onaj dan kad si rođendan. Svejedno gdje, u autobusu ili na nekoj egzotičnoj destinaciji s pomno biranim ljudima, savršeno ukrašenom tortom i punom baterijom na mobitelu.
A možeš ga slaviti i sada.
Sutra, prekosutra i za vikend.
Na bilo koji poziv ili poruku koju danas dobiješ.
Možeš ga slaviti u tramvaju, pekari, na terasi nekog albanskog kafića ili na travi u parku.
Jer …
Život ima previše datuma koji se trebaju slaviti.
A još više ljudi s kojima trebaš slaviti.
Život.
A ne on tebe.
Sada.
A ne sutra.
P.S. Laura, sretan rođendan.
Preuzeto sa bloga Piso J