Toliko ljudi u našim životima, a osjećamo se usamljeno, pitamo se kako je to moguće?
Tako je dubok, tako težak osjećaj „usamljenosti“, koliko je samo ljudi prošli i prolazi kroz naše živote, svaki dan pijemo kave, razgovaramo o različitim temama, smijemo se, istražujemo, radujemo, no nekada uz svu tu gomilu poznanstava ljudi koji prolaze kroz naše živote, neki na nas ostave trag pa ih pamtimo po nečemu što nam stvara ugodu, komfor, lakoću življenja. Drugih se i ne sjećamo jer se nismo našli na istom polju djelovanja, zamišljanja, amfiniteta, prazni su, ne ispunjavaju nas.
I onda sve to prođe i ostajemo sami sa sobom u tišini naših misli, dolazi ka nama taj osjećaj „usamljenosti“ kako ćemo ga popuniti plakanjem, hobijem, razmišljanjem o tome kako smo se dobro osjećali kako su nas znale male ludosti ispunjavati, sitnice uljepšavati. Kako vratiti vedre misli kada nas je osjećaj „usamljenosti“ preduhitrio, sjedimo u kutku sobe i razmišljamo, sutra je novi dan biti će bolje, stisni zube i proći će taj trenutak, sutra ćemo se vratiti u ono naše staro stanje, opet ćemo raditi, veseliti se, pokriti ćemo šminkom podočnjake, iza maske se ništa ne vidi…
Kako djeluje sve besmisleno kada je čovjek usamljen, uspjeh,prijatelji, obitelj djeca sve to prolazi mimo nas,i ne možemo da zadovoljimo prazninu, koja vapi iz dubine i uvijek traži nešto drugo!
Kada se život doživi kao nepresušna radoznalost, oko nas sve postaje bolje, ima smisao, ima nadu, vjeru, ljubav, postaje igra beskonačnog međusobnog upoznavanja sebe, gdje za usamljenost nema mjesta!