Davno su zaspali svi naši junaci.
Cvrkut ptica i glasno tandrkanje prvog tramvaja me podsjeti da je grad još uvijek živ i da je sinoćnja avetinjska tišina zapravo uobičajena za ovaj grad. Sve se opet budi i sve ponovo liči na još jedan dan u Sarajevu. Pekari griju svoje peći i spremaju nove oblutke od tijesta, šireći tako ugodan miris po obližnjim mahalama. Pospani čovjek raznosi novine i puni trafike sivim stranicama identičnog sadržaja, nimalo drugačijeg od onog prethodnog dana. Sa druge strane ulice, još oblačeći mantil, čovjek ljubi svoju ženu i odlazi u još jedan neizvjesni radni dan, razmišljajući o tome šta ga čeka iza ugla. Načičkani ispred kafane kao one mušice što se lijepe po lampicama, stoje dežurne ispijače sa svojom svitom od 5-6 jarana, svi zajedno neumorni i nikad siti novih informacija o mještanima grada.
Jutro je već u poodmakloj fazi. Miris vodom okupanih ulica, pomiješan sa ustajalim zrakom, lebdi oko krovova i minareta i ulazi u svaku poru, svaki zakutak i prosto je nemoguće ne osjetiti ga na vlastitoj odjeći. Razgovor prekida ugodni glas mujezina koji poziva vjernike na obavljanje dnevne molitve, a nedugo zatim odjeknu i zvono crkve, stopivši se tako sa zvukom ezana i tvoreći neobičnu sintezu dva, naizgled nespojiva elementa. No, to čaršilijama nije neobično i oni u miru nastavljaju raditi svoje svakodnevne poslove.
Ptice u letu po vedrom plavom nebu.
Hiljade duša na svim ulicama grada.
Veliki i mali, ugledni i prosječni, omladina i stari, ovakvi i onakvi. Stranac bi pomislio da bi se u ovom gradu svakodnevno trebali dešavati sukobi zbog tolike različitosti na ovako malom prostoru. U svakom slučaju, ovo je mjesto u kojem možete očekivati poneki verbalni konflikt pa čak i napad na vašu vanjštinu, u svako doba dana i noći, ali samo ako pređete prag tolerancije prosječnog Sarajlije. Ta fina linija koja čini granicu između onoga što se ovdje naziva „raja“ i „papak“ lako je prepoznatljivo obilježje svakome ko je iole upućen u ritam ovog grada. Može se ovdje biti i najveća zvijezda, biti poznat svim redakcijama i novinarima ali ako se samo jednom osjeti da se dotična osoba bar mrvicu izdigla iznad dozvoljene granice šepurenja, odmah slijedi odbacivanje od društva, što često predstavlja najveću kaznu i lični poraz za svakog pojedinca. Inače, ma kakve boje kože da ste, odakle god dolazili i kako god se zvali, sve dok se ponašate u skladu sa nepisanim pravilnikom ovog grada i poštujete duh „obične“ sarajevske raje, bit ćete dobro prihvaćeni i osjetićete svu ljubav i toplinu koju vam pruža ova sredina. Kad bi se bar svi ovako ponašali, život u našoj zemlji bi bio mnogo bolji. Vjerovatno će proći još dosta vremena dok se magija ovog grada ne probije do svakog mjesta naše male Bosne.
Sumrak je i dan je polako na izmaku. Trgovci sklanjaju svoju robu, zatvaraju se dućani, a kolone umornih i iscrpljenih ljudi odlaze svojim kućama. Grad ulazi u svoju tihu i sumornu fazu. Škrto ulično svjetlo. Posljednji lepet krila pred počinak. Svjetleća brda oko Sarajeva. Dah noći. I nada. Za ljepši dan. Za bolje sutra.
Kratko objašnjenje rada: Ovaj rad je priča o jednom sasvim običnom danu u gradu Sarajevu. Gradu koji vijekovima baštini tradiciju suživota različitih nacija i religija, grad koji nije bez razloga prozvan „Jeruzalemom Evrope“. Sarajevo je grad koji može poslužiti kao primjer mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini, sa istinskom različitošću i specifičnim duhom, on je svijetli primjer za bolju i ljepšu budućnost naše domovine. Naravno, i ovdje postoje problemi ali koji se mogu prevazići jedino uz zajedničku akciju svih njegovih stanovnika, koji ga mogu učiniti još boljim i još ljepšim. Za sve Sarajlije, za sve one koji se tako osjećaju ili koji bi to željeli da budu, evo jedne priče o svakodnevici grada Sarajeva.