Kriza!
Svakodnevno smo izloženi različitim manipulacijama, pričama i primjerima iz “stvarnog” svijeta!
Gdje smo mi to? Jedan korak naprijed, dva unazad!
Ponedjeljkom ne znamo gdje smo, utorkom se oporavljamo od ponedjeljka, u srijedu se već molimo svim subjektima i objektima jer će skoro kraj radne sedmice, u četvrtak je priprema za vikend, a u petak već “idemo u život”. Nije li to svijet cikličnih stvari, ili mi se čini da je netko bio i na času fizike kada smo se vrtili u krug?
Ponedjeljkom umiremo, vikendom se rađamo, i svaku put smo u reinkarnaciji! Kad je netko ostao živ, i odlučio zaista živjeti!?
Umjetnik je svatko tko eventualno nešto “stvara”, političar je onaj tko od ljudi pravi već dovoljan broj životinja, a želja za ostvarenjem sebe ogleda se kroz društvene mreže, traženje potvrde kvaliteta kroz “lajkove”, “followe”, i “nove prijatelje”. Zaista? Kao da smo stvari na policama u trgovini! Mnogo je žalosno da mladi budu predmet pisanja u negativnom smislu, i da oni svojim nedjelovanjem i pogrešnom slikom, budu motivacija nekima drugim, a najmanje samima sebi.
Razumljivo je da je ovaj svijet svijet za sebe, i da smo svi mi pojedinci koji se pronalaze u tom svijetu bespuća, neki se bore, a neki samo pričaju.
Kriza identiteta, kriza vaspitanja, kriza kulture, sve je to priča koja je postala enciklopedija nepoznatih pojmova, i koja ce obilježiti vijek u kojem živimo. Možda završimo u nekom muzeju, kao čudo populacije 21. vijeka. Identitet više nije Vaš, nego je Naš, vaspitanje nije Vaše, nego Naše, kultura nije Vaša, nego je Naša. Sve je postalo “Naše”, a ništa “Moje”. Bezazleno je slušati ne mogu i moram, kao i to da si bez fakulteta niškorist, i da te svlači onaj koji te oblači. Dosta je kritike onda kada ne uspijevaš i kada moraš. NE MORAŠ!! ŽELI!! BUDI! IGRAJ SE I VOLI!
Neka ti uzor ne bude neka djevojka koja ima nešto što ti misliš da nemaš, neka ti uzor ne bude onaj koji zna da pjeva, ili onaj koji drži motivacioni govor pred nekoliko stotina ljudi, neka ti uzor budu uspješni ljudi, i oni koji vjeruju da možes. Ja vam kažem, budite sami svoj uzor, nađite u sebi tračak onog što tražite u drugima, djelujte, i svaki danom se borite, to vam nitko ne može oduzeti. Svatko vam može dati posao, ali ne i platu. Fakultet je institucija, a Vi ste znanje. Komunikacija je čudo, izađite iz okvira društvenog zatvora, pređite granice sebstva, i budite sretni sa onim što jeste i nosite u sebi.
Svijet jeste velik, ali negdje ima mjesta za vas, možda ne danas, možda sutra, ali dočekajte ga.
Pjevajte ako želite, slikajte ako mislite da trebate, nekad i pametujte, ali ostvarite sebe kroz ono što volite i što je vaše. Zaboravite šta drugi misle, kako drugi rade, tko šta nosi na sebi, i koliko ima. Budite dijete koje nosite u sebi, igrajte se s idejama, postavljajte pitanja, i učite. Igra nije samo process radi zabavljanja, nego mogućnost pribjegavanja stvarima koje nisu dio sadašnjosti, niti budućnosti, one su dio koji čine pojedinca djetetom kakvo je bio, kakvo će uvijek niti, barem jednim malim djelićem sebe.
Ja crtam svoje misli, poigravam se njima i tada je moj svijet samo moj, svatko ga može vidjeti ali ne i osjetiti, jos manje shvatiti. Modernost daje mnogo, a ipak razumijemo malo. Modernost je jedno veliko neodgovorno stanje prema kojem se ponaša kao prema djelu koje je načinio sam čovjek, i kao takvo ima svrhu da ga se mijenja po potrebi. Netko je modernost “napravio” kako bi vladao, dobio moć,a od nas ljudi stvorio neostvarene pojedince, koji se grade uz pomoć osnovnih svojstava nečije vladavine .
Budite odgovorni za sebe, odgovornost se stiče, ona se ne pronalazi na usputnim stanicama života.
I da, pazite da ne koračate u nepoznato, mogli bi se izgubiti!
Napisala: Sanja Puletić, profesorica filozofije, umjetnica i kritičarka za sve one koji to ne vole!